Piše: Tomica Kristić, hrvatski putopisac
Putovanja mogu biti iznimno korisna za naš osobni i mentalni rast, pogotovo kada putujemo u siromašnije krajeve svijeta gdje turizam još uvijek nije u potpunosti zakoračio. Tada vidimo stvari koje nas potiču na dublje promišljanje o životu.
Svašta sam se nagledao u posljednjih deset godina koliko putujem. Najveći kulturološki šok doživio sam u Indiji, kojom sam kao backpacker putovao pet mjeseci. Kretao sam se kao lokalac – javnim prijevozom, njihovim ludim vlakovima, stopirao – i vidio svašta iz prve ruke. Bilo je to teško putovanje, ali danas sam na njemu jako zahvalan.
Ovaj ruralni dio Vijetnama nije ni približno sličan Indiji po pitanju kulturoloških šokova, ali je na svoj način poseban kada je riječ o težini života. Često sam putem nailazio na ljude koji rade iznimno teške poslove kako bi preživjeli dan. Vidio sam bakicu u dubokoj starosti kako na leđima nosi veliki bunt grana za ogrjev, jedva hodajući cestom, sama.
Ljude koji još uvijek koriste stoku za obradu zemlje, posao koji je kod nas i u većem dijelu Europe odavno nestao. Ljude koji kilometrima pješice vode svoju stoku s polja prema kući. Djecu, polugolu i bosu, kako u ekstazi trče makadamom ne bi li sustigla onoga ispred sebe. Žene koje cijele dane rade u rižinim poljima, bose stojeći u mulju do koljena dok presađuju mlade biljke riže.
Svašta sam vidio u tih nekoliko dana vožnje motorom.
Ono što im je svima zajedničko jest nevjerojatna lakoća prihvaćanja takvog života. Impresivno je promatrati kako se nose sa svim tim. Naravno, moguće je da dio odgovora leži i u tome što ne znaju za nešto lakše ili bolje. Nemaju mnogo izbora i možda im je upravo zato lakše prihvatiti stvarnost u kojoj žive.
Hoću reći da smo mi po pitanju kvalitete života nevjerojatni sretnici. Pogledajte samo oko sebe što sve imamo. Topao i siguran dom, struju, vodu, internet. Auto, čak i dva-tri. Posao koji je, zahvaljujući sve boljem standardu u državi, svake godine sve lakši. Slobodno vrijeme za hobije, sport, druženja. Godišnji odmor tijekom kojeg možemo sjesti u avion i otputovati na drugi kraj svijeta. Realno gledajući, danas imamo puno više nego što nam je zaista potrebno.
Sjećam se priča svog oca koji je početkom 60-ih godina prošlog stoljeća u školu išao bos, pasao krave po cijele dane i jeo kruh namočen u mlijeko. I nije bio jedini. Mnogi iz tih post-ratnih generacija živjeli su vrlo slično. Njihova kvaliteta života tada bila je možda bliža onome što danas vidimo u nekim ruralnim dijelovima sjevernog Vijetnama nego našem današnjem standardu. Jesmo li zbog toga danas šezdeset godina ispred njih? Po kvaliteti života definitivno jesmo.
Ali oni imaju nešto što je nama ponekad puno teže pronaći. Imaju onaj iskren, nenametljiv osmijeh koji se pojavi gotovo u svakoj situaciji. U polju, na kiši, dok rade težak fizički posao. Dobro sam svjestan da se iza tog osmijeha krije mnogo slojeva životnih teškoća, ali to ih ipak ne sprječava da se nasmiju.
Svaki put kada napustim zapadni svijet i uronim u ruralne krajeve Azije, kao da sa sobom kući donesem neku novu životnu lekciju. Uvijek naučim nešto novo. Možda bismo upravo od njih trebali učiti kako biti zadovoljan. Jer oni često pronađu razlog za osmijeh i tamo gdje ga mi možda ne bismo ni tražili.
Posjetite crnu Afriku. Ista priča