Tamna strana svjetskog nogometnog kupa

Autor: Alex Krainer

Svjetsko nogometno prvenstvo je počelo, a posljednjih nekoliko dana 48 momčadi sudionica stizalo je u tri zemlje domaćine: Meksiko, SAD i Kanadu. Nažalost, mnoge od njih dočekao ih je skandalozno neprijateljski doček u Sjedinjenim Državama, gdje su mnogi prošli kroz drakonske sigurnosne provjere, ispitivanja, pa čak i deportacije.

Uzbekistanska reprezentacija, koja je stigla u New York na prijateljsku utakmicu protiv Nizozemske, bila je podvrgnuta intenzivnom pregledu koji je uključivao provjeru uz pomoć psa za otkrivanje droga. S druge strane, Nizozemska reprezentacija nije bila podvrgnuta istom tretmanu.

Senegalski igrači također su bili podvrgnuti nametljivim sigurnosnim provjerama.

Irački napadač Aymen Hussein, koji je dokapetan svoje reprezentacije i jedan od ključnih igrača zemlje, pritvoren je u zračnoj luci O’Hare u Chicagu na ispitivanju koje je trajalo gotovo sedam sati.

Službenom fotografu iračke reprezentacije odbijen je ulazak bez ikakvog objašnjenja i deportiran je iz SAD-a.

Somalijski sudac Omar Abdulkadir Artan – afrički sudac godine 2025., koji je izabran kao jedan od 52 službenika za Svjetsko prvenstvo 2026. i prvi Somalijac ikada na turniru – nije dobio dozvolu za ulazak u Sjedinjene Države na aerodromu Miami 6. lipnja. Deportiran je zbog nejasnih “problema s provjerom” unatoč tome što je imao važeću vizu i diplomatsku putovnicu.

Iranska momčad obaviještena je da može ući u SAD samo radi igranja utakmica, ali neće smjeti ostati preko noći. Iran je jedina momčad na Svjetskom prvenstvu koja će biti prisiljena ulaziti i izlaziti iz Sjedinjenih Država istih dana kada igra utakmice, što njihovu momčad stavlja u očito nepovoljan položaj u odnosu na protivnike.

Ovi primjeri nepotrebno ružno prikazuju jednu od zemalja domaćina Svjetskog prvenstva. Očito pitanje je zašto?

Sportaši su ambasadori mira

Momčadi koje dolaze u SAD su vrhunski profesionalni sportaši i ideja da bi mogli predstavljati sigurnosnu prijetnju ili koristiti Svjetsko prvenstvo za dilanje droge je malo vjerojatna, da se pristojno izrazim. Oni su sportski ambasadori svojih nacija, uvijek svjesni da bi trebali časno predstavljati svoje nacije kao uzori mlađima.

Osim toga, jedan od glavnih ciljeva međunarodnih sportskih događaja je zbližiti nacije na prijateljski i pun poštovanja način. Čak i ako su nacije suparničkih timova međusobno suprotstavljene, sportaši obično imaju poštovanje i prijateljski stav među sobom. Ulijevaju krv, znoj i suze svojih života u istu borbu i razumiju se puno bolje nego što bi to ikada mogli političari i diplomati.

Primjer iz naše regije

Sljedeći primjer nije atipičan: U finalnom meču Europskog prvenstva u mješovitim borilačkim vještinama u Beogradu u veljači ove godine, srpski borac Marko Ivković borio se protiv svog hrvatskog suparnika Petra Pejića. Borba je bila vrlo tijesna i tijesno ju je pobijedio hrvatski borac. Nakon meča, oba igrača su se omotala u svoje nacionalne zastave, ali umjesto neprijateljstva i prostačkog govora, dvojica su se zagrlila i čestitala jedan drugome na borbi.

Zatim, nakon što je proglašen pobjednik i pred punom publikom i TV kamerama, dvojica su zamijenila zastave: hrvatski borac se omotao u srpsku zastavu, a srpski borac u hrvatsku zastavu.

Borci dvaju suparničkih naroda razmjenjuju zastave i podižu ih pred publikom i TV kamerama.

Teško je precijeniti važnost ove geste dvojice sportaša čije su nacije bile u ratu prije 30 godina i gdje još uvijek tinjaju zaostala neprijateljstva. Dva suparnika, koji su prije samo nekoliko trenutaka učinili sve što su mogli da se međusobno prebiju, rukovali su se, zagrlili i izrazili poštovanje prema drugoj naciji na najvidljiviji mogući način.

Na taj način, međunarodni sportski događaji nude zaista jedinstvenu i snažnu priliku za poticanje prijateljstva, međusobnog poštovanja i mira među narodima svijeta. Ova prilika ne smije se propustiti, bez obzira na suprotne napore organizatora Svjetskog prvenstva.