Hrvatska je triput u povijesti napala Rusiju – i svaki put potučena je do nogu

Tekst pred vama povijesna je lekcija koju svaki Hrvat mora naučiti. I to upravo sada. Dok Europske rakete padaju po Rusiji, uništavajući njihovu naftnu infrastrukturu, industriju, i stambene objekte. Sada, dok nas političke elite uvjeravaju kako nam slijedi nova epizoda rata sa Rusijom.

Pročitajte kako i zašto je Hrvatska vojna čizma triput gazila rusku zemlju, iako ruska nije gazila hrvatsku nikada. Pročitajte o tome kako su završili ti vojnici, što su sve prošli i kako su završile države i imperije koje su ih tamo slale.

Zapitajte se kakva propaganda je bila potrebna da ih se uvjeri da idu. Zapitajte se hoće li naši mladići ponovno morati u Rusiju, i kako će proći četvrti put. Kažu da se povijest ponavlja – zato jer ne učimo dovoljno iz nje. Pa probajte nešto naučiti iz ovog teksta.

Zaboravljeni vojnici: Hrvati u Napoleonovoj Grande Armée

Malo tko zna da je u katastrofalnom pohodu Napoleona na Rusiju 1812. godine marširalo i nekoliko tisuća Hrvata. Ne kao pokoreni civili, ne kao prisilni radnici, nego kao redovne bojne jedinice Grande Armée, raspoređene na neke od najtežih točaka toga pohoda. Njihova priča je jedna od najdramatičnijih i najmanje poznatih epizoda hrvatske vojne povijesti.

Do toga je došlo logičnim slijedom povijesnih okolnosti. Nakon Napoleonovih pobjeda nad Austrijom 1805. i 1809. godine, Francuska je preuzela kontrolu nad Dalmacijom, Istrom i hrvatskim vojnograničarskim područjima, koja su ujedinjena u takozvane Ilirske provincije. Na tim prostorima živjeli su graničari, vojnici koji su desetljećima čuvali habsburšku granicu od Osmanlija i koje su europski vojni stručnjaci smatrali jednim od najelitnih pješačkih formacija na kontinentu. Napoleon ih je poznavao iz prve ruke — susreo ih je u Italiji 1796. i 1797. na suprotnoj strani bojišta i naučio poštovati.

Za pohod na Rusiju nije uzeo cijele pukovnije, nego je od prvih bojna šest graničarskih pukovnija složio takozvane privremene pukovnije. Prva privremena pukovnija formirana je u listopadu 1811. od vojnika Ličke i Otočke pukovnije, ukupno oko 1.700 ljudi, i pridružena IV. korpusu pod Eugenom Beauharnaisom. Treća privremena pukovnija, sastavljena od vojnika I. i II. banske pukovnije, otišla je u II. korpus pod maršalom Oudinotom na sjeverno krilo pohoda. Zajedno su u Rusiju ušla otprilike 3.400 hrvatskih vojnika.

Borili su se na nekim od najikoničnijih mjesta toga pohoda. Prva pukovnija prošla je Ostrowno, rubne borbe kod Borodina i krvave okršaje kod Malojaroslavca u listopadu, gdje je vodila napad cijelog IV. korpusa. Napoleon im je osobno dodijelio šest Legija časti. Treća pukovnija imala je možda i dramatičniju sudbinu: na sjevernom krilu, zajedno sa švicarskim pukovnijama, branila je Polock od ruske vojske grofa Wittgensteina. Prema sačuvanim opisima, između Hrvata i Švicaraca razvilo se pravo rivalstvo tko je hrabriji, koje je u drugoj bitci kod Polocka dovelo do toga da su se dvije bojne praktički same bacile na cijeli ruski I. korpus — i bile opkoljene. Ostatak se probio do Berezine.

Povratak iz Rusije bio je apokalipsa. Od 1.700 vojnika Prve privremene pukovnije koji su krenuli iz Trsta, do Königsberga se živo vratilo 22 časnika i 31 dočasnik i vojnik. Ukupno 53 čovjeka. Treća pukovnija prošla je nešto manje devastirajuće i vratila se s 16 časnika i 141 vojnikom. Od ukupno oko 3.400 Hrvata koji su ušli u Rusiju, kući se u konačnici vratilo manje od 250 — otprilike sedam posto. Dakle, gubici su bili čak 93%. Neki su poginuli u bitkama, smrznuli se u povlačenju, umrli od tifusa i dizenterije ili završili u ruskom zarobljeništvu.

Ipak, dio Hrvata nije ni stigao do Rusije. Na jadranskim otocima, posebno na Visu, kojeg su Britanci držali kao pomorsku bazu, kroatski vojnici unovačeni u francusku službu počeli su dezertirati i prelaziti na britansku stranu. Britanski zapovjednik Robertson pisao je 1813. nadređenima iz Palerma: “Smatram Hrvate daleko superiornim od Grka. To su iznimno lijepi mladi muškarci, prisilno unovačeni u francusku službu.” Britanci su u konačnici na Visu formirali vlastitu hrvatsku jedinicu. Isti vojnici, ovisno o tome gdje su bili i kakva im je bila sreća, mogli su završiti u Moskvi ili na Jadranu, pod Napoleonom ili pod britanskom krunom.

Drugi dio: Galicija i Karpati — Hrvati u Prvom svjetskom ratu

Kad je 28. lipnja 1914. u Sarajevu pukao hitac koji je ubio prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, Hrvatska se nalazila u situaciji koju nije sama birala. Bila je dio Austro-Ugarske Monarhije, ratovala je u njenom sastavu i na njezinim frontovima. Izbora praktički nije bilo — mobilizacija je bila opća, a odbijanje je značilo smrt ili zatvor. Procjene govore da je Hrvatska, koja je činila manje od deset posto stanovništva Monarhije, dala između trinaest i četrnaest posto svih austro-ugarskih vojnih obveznika. Razmjerno svome broju, Hrvati su ratovali više od gotovo svake druge nacije u toj šarolikoj carevini.

Na Istočnom frontu, u Galiciji i Karpatima (današnjoj Ukrajini), hrvatski vojnici su se našli u istoj poziciji kao i sto godina ranije pod Napoleonom — bore se na stranom tlu, za tuđe interese, protiv iste Rusije. Središnji korpus koji je nosio teret borbi u tim krajevima bio je XIII. zbor sa sjedištem u Zagrebu, u čijem je sastavu bila i glasovita 42. domobranska divizija, koju su neprijatelji prozvali “Vražjom”. Uz njih su se borile i pukovnije iz Osijeka, Varaždina, Karlovca i Zadra — gotovo svi regrutni centri tadašnje Hrvatske bili su zastupljeni.

Borbe u Galiciji 1914. i 1915. bile su krvave do nerazumljivosti. Austro-ugarska vojska doživjela je seriju katastrofalnih poraza: bitka kod Lavova u kolovozu 1914. završila je bijegom prema zapadu, a do proljeća 1915. tvrđava Przemyśl, u kojoj su se borili i mnogi Hrvati, pala je u ruske ruke nakon višemjesečne opsade. Tek je velika Gorlice-Tarnowska ofenziva u svibnju 1915., izvedena zajednički s njemačkim snagama, zaustavila ruski prodor i stabilizirala front. Hrvatske regimente bile su razbijene a preživjeli su se tada prebacili na Talijanski front.

Sudbina zarobljenika bila je često gora od sudbine poginulih. Tisuće Hrvata završilo je u ruskom zarobljeništvu, raspoređenih po logorima diljem Rusije i Sibira. Kad su početkom 1918. zarobljenici počeli se vraćati u Osijek i Zagreb, lokalne novine pisale su o prizoru koji je ostavljao bez daha: željeznicom su pristizali tisuće muškaraca odjevenih u ruske i kozačke uniforme — vlastite su davno bile poderane i odbačene. Na pitanje odakle dolaze, mnogi bi odgovorili samo: “Iz Rusije. Iz Sibira.” Neke od njih ruska revolucija i kaos 1917. i 1918. bacili su u potpuno nevjerojatne situacije — dio je dragovoljno pristupio crvenoj, dio bijeloj vojsci, a dio je godinama lutao Rusijom pokušavajući naći put kući. Točan broj poginulih Hrvata na Istočnom frontu nije nikad precizno utvrđen, ali procjene govore o nekoliko desetaka tisuća samo na galicijskom bojištu.

Austro-Ugarska je u tom ratu izgubila između 1,2 i 1,5 milijuna poginulih vojnika. Hrvatska je prestala biti dio te carevine u listopadu 1918., ušla je u Kraljevinu SHS — a tisuće njezinih vojnika još su bili razbacani po Rusiji, ranjeni, zarobljeni ili izgubljeni u kaosu revolucije. Drugi pohod na Rusiju završio je, kao i prvi, porazom i raspadom državne tvorevine u čijem su sastavu Hrvati ratovali.

Treći dio: Staljingrad — 369. pukovnija i posljednji pohod

Dvadeset i osam godina nakon kraja Prvog svjetskog rata, hrvatska noga stupila je na rusko tlo po treći put. Ovaj put nije bila ni habsburška carevina ni Napoleonova Velika armija. Bio je to Wehrmacht, i bila je to slobodna volja — barem formalno.

Samo tjedan dana nakon što je Njemačka napala Sovjetski Savez, u lipnju 1941., vlasti Nezavisne Države Hrvatske izrazile su želju da sudjeluju u onome što su Nijemci propagandistički nazivali “križarskim pohodom protiv boljševizma.” Hitler je pristao. Formirana je Hrvatska legija, sastavljena od dragovoljaca iz sva tri roda oružanih snaga NDH. Njezin pješački krak bio je 369. pojačana pješačka pukovnija, sa otprilike 5,000 vojnika.

Pukovnija je 1941. i 1942. prošla kroz neke od najtežih operacija Istočnog fronta — prvu bitku za Harkov, Operaciju Fridericus, Plan Blau. Bila je jedina nenjemačka postrojba kojoj je Hitlerova komanda povjerila napad na sam Staljingrad, dok su saveznici — Talijani, Rumunji, Mađari — bili raspoređeni na bočna osiguranja. Nijemci su to prikazivali kao posebnu čast, nagradu za pouzdanost i hrabrost. U stvarnosti je bila to misija koja je za sve koji su je prihvatili imala predvidljiv kraj.

Pukovnija je ušla u Staljingrad u rujnu 1942. u sklopu 100. jaegerske divizije. Njihov sektor bila je tvornica “Crveni oktobar” na obali Volge i Mamajev Kurgan — ime koje i danas izaziva jeze svima koji znaju što se tamo događalo. Borbe za pojedine zgrade trajale su tjednima. Do 21. listopada 1942. pukovnija je imala 983 preostala vojnika — sve ostalo je poginulo ili otišlo u bolnice. U tri mjeseca borbi između 21. listopada 1942. i 21. siječnja 1943. od tih 983 preostala su samo 443 živa čovjeka, u krugu tvornice, znači samo oko 10% sastava regimente.

Onda je 23. studenog 1942. Crvenoj armiji uspjelo ono što je planirala od rujna — operacija Uran okružila je cijelu Paulusovu 6. armiju, uključujući i 369. pukovniju, u staljingradskom kotlu. Temperatura je padala na minus trideset i niže. Hrane i streljiva nije bilo dovoljno. Zadnji avion koji je odlazio iz Staljingrada poletio je u noći 22. na 23. siječnja 1943. s osamnaest ranjenika i bolesnih hrvatskih legionara — i s ratnim dnevnikom pukovnije, koji su dva dočasnika spasili i odnijeli sa sobom. Nekoliko dana kasnije, ostatak pukovnije predao se sovjetskom generalu Vasiljevu 29. ili 30. siječnja 1943.

Na 2. veljače, dan kada je Paulus kapitulirao, 369. pukovnija prestala je postojati kao borbena jedinica. U zarobljeništvo je otišlo oko sto časnika i oko 600 vojnika — uglavnom ranjeni, promrzli, bolesni. Skupili su se u logoru Beketovka na Volgi zajedno s oko 80.000 Nijemaca, Talijana, Rumunja i Mađara. Odande je krenuo prisilni marš prema Moskvi, a zatim prema logorima u Sibiru. U prvih nekoliko mjeseci zarobljeništva od oko 700 preživjelih ostalo je oko 400 — četrdeset posto umrlo je od gladi, tifusa i hladnoće u manje od godinu dana.

Dio preživjelih napravio je zaokret. Pod zapovjedništvom potpukovnika Marka Mesića, nekadašnjeg zapovjednika 369. pukovnije, bivši legionari pristupili su novoformiranoj 1. jugoslavenskoj dragovoljačkoj brigadi. Nosili su stare kraljevskojugoslavenske uniforme i borili su se sada na suprotnoj strani. Tito ih je 1944. dao prebaciti u Jugoslaviju — gdje su mnogi od njih stradali u borbama s bivšim drugovima. Oni koji su se u domovinu ipak vratili, dočekala ih je uglavnom šutnja ili sumnja — bili su previše NDH za partizane, a previše Staljingrad za svaki razgovor u poraću.

Srlja li Hrvatska u četvrtu katastrofu?

Hrvatska je u Staljingradu platila cijenu koju je povijest već vidjela. Kao što se 53 vojnika 1. privremene pukovnije 1812. vratilo iz Rusije umjesto 1.700, tako se iz staljingradskog kotla živo izvuklo manje od petsto od onih koji su tamo ušli. Treći pohod na Rusiju završio je na istom mjestu kao i prva dva — u zarobljeništvu, u Sibiru, u tišini bez spomen-ploče.

Čini se kao da se svaki put u povijesti Hrvati bore na strani imperije, na strani osvajača, u ime nekakvih ideala koji ne postoje. I svi ti imperiji slomili su zube na Rusiji, upravo na onoj Rusiji za koju nas političari na vlasti trenutno pripremaju za rat, a kontrolirani mediji pišu o “Putleru” i šire laži i propagandu režima.

Pitanje je samo, jesmo li dovoljno sazreli kao nacija, ili ćemo i ovaj put “popušiti” istu priču. Jer u tom slučaju, krajnji rezultat već se zna. Jer samo totalni idiot može nešto pokušati napraviti četiri puta zaredom i pritom očekivati drukčiji rezultat.