Nepoznate činjenice o D’Anunzijevoj Rijeci – jednoj od najbizarnijih epizoda europske povijesti

Rujan 1919. Versajski mirovni pregovori su u tijeku, Europa se još uvijek trese od posljedica rata koji je ubio deset milijuna ljudi, a na granici između Italije i novoformirane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca stoji grad koji nitko ne zna čiji je. Rijeka. Fiume. Grad s talijanskom dušom, kako su govorili, diplomati koji su ga odlučili prepustiti drugima.

Gabriele D’Annunzio nije bio čovjek koji čeka diplomatska rješenja. Bio je pjesnik, ratni heroj, zavodnik, skandalist, čovjek koji je živio kao da je svaki trenutak posljednji čin opere. U Prvom svjetskom ratu osobno je pilotirao izviđačke letove nad neprijateljem, izgubio oko u jednoj od nesreća, a zatim se vratio u kokpit. Italija ga je obožavala. Vlada ga se bojala. I upravo ta kombinacija, slava koja ga štiti i temperament koji ga tjera naprijed, učinila ga je savršenim čovjekom za ono što je uslijedilo.

Dvanaestog rujna 1919. D’Annunzio je na čelu kolone od dvije tisuće talijanskih vojnih dezertera, dobrovoljaca i veterana prešao granicu i ušao u Rijeku. Talijanska vojska koja ga je trebala zaustaviti umjesto toga mu je uzvikivala ovacije. Bez ijednog metka, bez formalnog odobrenja Rima, bez ikakvog pravnog temelja, D’Annunzio je preuzeo grad. Nazvao je to “mutilated victory” — osakaćenom pobjedom — i objavio Riječanima da su slobodni.

Ono što je uslijedilo bila je jedna od najčudnijih epizoda europske povijesti dvadesetog stoljeća. Petnaest mjeseci vlasti koja je bila jednako dio avangardne umjetnosti koliko i dio politike, proto-fašistički eksperiment koji je Mussoliniju poslužio kao udžbenik, i ujedno posljednji veliki performans čovjeka koji nikad nije znao gdje završava scena, a počinje stvarnost.

Progresivni stavovi i izgradnja novog svijeta

Ovako je zborio D’Annunzio u Fiumeu: „Stari poredak u kojem korumpirana i duhovno bankrotirana klasa uživa na teret naroda mora se prekinuti. S takvim ljudima na vlasti nacija jednostavno ne može ostvariti svoju sudbinu, s takvim prljavim fosilima na vlasti ne može težiti svojoj moralnoj svrsi. Izvlačenje naroda iz blata demokracije zahtijeva ljude koji imaju energiju i žele iskusiti pun i slobodan život (…) Voditi narod u bolju budućnost zahtijeva živahne duše; zahtijeva ljude koji prihvaćaju život i grabe ga za grlo; ali nema svaki čovjek elan i potrebu za takvim životom. Međutim, oni koji to imaju, bit će glasnici nadolazećeg novog svijeta – i on će biti prekrasan.”

Osim toga, D’Annunzio je tijekom svoje fiumanske avanture koketirao s idejama krajnje ljevice, jer je tražio saveznike protiv tadašnjeg poretka. U intervjuu za Umanità Nova (1920.), izjavio je sljedeće: „Ja sam za komunizam bez diktature (…) Nije ni čudo, budući da je cijela moja kultura anarhistička i budući da je u meni ukorijenjeno uvjerenje da će, nakon ovog posljednjeg rata, povijest krenuti novim putem prema vrlo smjelom napretku (…) Moja je namjera učiniti ovaj grad duhovnim otokom s kojeg će izrazito komunistička akcija moći zračiti prema svim potlačenim narodima“.

Lenjin je izjavio: „D’Annunzijev pokret je savršeno i duboko revolucionaran, jer je D’Annunzio revolucionar.“

S balkona Guvernerove palače, 12.09.1919., u svojem inspirativnom govoru, među ostalim, okupljenom građanstvu rekao je:

Prevedeno s talijanskog: „Talijani Fiumea! U ludom i podlom svijetu, Fiume je danas znak slobode; u ludom i podlom svijetu postoji samo jedna čista stvar: Fiume; samo jedna istina: Fiume; samo jedna ljubav: Fiume! Fiume je poput jarkog svjetionika koji sja usred mora sramote i degradacije.“

Fiume je trebala biti „otok čuda koji putuje oceanima, noseći svoju sjajnu svjetlost na kontinente koji se utapaju u tami brutalne kapitalističke špekulacije“.

U 15 mjeseci D’Annunzijeve vlasti (1919-1920), u gradu na Kvarneru (Carnaru) skupila se grupa revolucionarnih fanatika i mistika koji su u roku odmah uspjeli stvoriti atmosferu strasti za drukčijim i „slobodnijim“ društvom, udahnuti poetsku pobunu protiv drevnih i „trulih“ formula, koja je čak dobila i ime: „fiumanizam“.

Fiume je postala utočište za umjetnike, pjesnike, glazbenike, nacionaliste, sindikaliste, anarhiste, filozofe, rozenkrojcere, rousseauovske sanjare, zajedno ujedinjene u prijeziru prema utvrđenom poretku i zajedničkoj težnji za spontanošću, za promjenama. Te i takve skupine revolucionarnih intelektualaca uspjele su potpuno preuzeti kontrolu nad gradom i stvoriti političku kulturu u kojoj je spontano izražavanje uvjerenja zamijenilo zamorne i korumpirane procedure parlamentarne demokracije.

Kršenje moralnih i seksualnih konvencija bilo je široko prihvaćeno (uključujući nudizam, homoseksualnost i „oslobađanje žene od okova braka i obiteljskog života“). Izmišljeni su novi i slikoviti kodeksi odijevanja. Bio je tu i beskrajnih plesova, koncerata, banketa, kazališnih predstava, igara, bakljada, povorki itd. Vladala je atmosfera vječnog praznika.

Originalan „Pride“! Urbani Woodstock 50 godina prije Woodstocka. Cijeli grad bio je u trajnom stanju ekstaze, pulsirao je ekscentričnošću i inovacijama. Pod utjecajem Guida Kellera, ratnog heroja, pilota i biseksualnog nudista koji je 1919. godine s Giovannijem Comissom i Minom Somenzijem u Fiumeu osnovao Uniju joge i objavljivao časopis Yoga, u gradu su se širile ideje ezoterične joge, dionizijskog humanizma, teozofije, slobodnog zidarstva, zen budizma, hinduizma i helenizma. Bilo je tu „narodne akademije“ za rasprave o slobodnoj ljubavi, ukidanju novca, uljepšavanju gradova kroz umjetnost, itd. Fiume se razvila u radikalan laboratorij za društvenu “naprednu” dekadenciju: za potpuno seksualno oslobođenje u kojem se seks tretira kao vrsta umjetničkog izražavanja.

Karnarski Ustav

Tadašnji Ustav grada (Carta del Carnaro) bio je posebno zanimljiv. Bio je ideološki spoj liberalizma, socijalizma, anarhosindikalizma, progresivizma i koječega još.

Karnarski ustav, koji je D’Annunzio zajedno s anarhosindikalističkim misliocem Alcestom De Ambisom proglasio u kolovozu 1920. kao temeljni zakon, jedan je od najneobičnijih političkih dokumenata koji su ikad nastali u Europi. Na papiru je trebao biti ustav jednog grada-države. U stvarnosti je bio nešto između političkog manifesta, futurističkog umjetničkog projekta i utopijskog eksperimenta koji nije imao premca u tadašnjem svijetu.

U dijelu koji bi se mogao nazvati klasično progresivnim, Ustav je bio iznenađujuće napredan za svoje vrijeme. Zajamčio je opće pravo glasa, uključujući žensko, što 1920. nije bila uobičajena stvar. Predvidio je socijalnu državu, pravo na rad, besplatno obrazovanje i zdravstvenu zaštitu. Stavio je sindikate u samu srž vlasti, jer je politički sustav bio organiziran ne kroz geografske izborne jedinice, nego kroz korporacije, odnosno strukovna udruženja koja su zastupala različite slojeve društva. Radnici, obrtnici, industrijalci, intelektualci, vojska — svaka skupina imala je svoje mjesto u vlasti proporcionalno svom doprinosu zajednici.

No ono po čemu je Karnarski ustav doista jedinstven, i zbog čega ga politički filozofi i povjesničari i danas proučavaju s mješavinom fascinacije i nevjerice, jest deseto korporativno tijelo, nazvano jednostavno “Deseta korporacija”. Za razliku od svih ostalih, koje su imale jasno definirane funkcije i članstvo, Deseta korporacija bila je namjerno nedefinirana. Ustav ju je opisao kao korporaciju “svih onih koji su uzdignuti iznad uobičajenog čovjeka”, posvećenu “tajnoj sili” i “božanskom” u čovjeku. Bila je rezervirana za pjesnike, heroje, mislioce, mistike i sve one koji ne pristaju ni u jednu drugu kategoriju. Njezina uloga nije bila zakonodavna ni izvršna — bila je duhovana, gotovo svećenička, kao neka vrsta čuvara kolektivnog ideala.

Taj element, mješavina sindikalizma, socijalnih prava, korporativizma i otvorenog misticizma, čini Karnarski ustav dokumentom koji se teško svrstava. Ljevičarski teoretičari poput Georgea Sorela gledali su na njega s određenom simpatijom zbog snažne uloge radničkih organizacija. Desnica je cijenila kult volje i heroja. Anarhisti su pohvaljivali decentralizaciju i izravnu demokraciju. I upravo ta nesvrstivost bila je, ovisno o tome koga pitate, ili njegova najveća vrlina ili njegov najveći grijeh.

D’Annunzijev odlazak iz Rijeke u siječnju 1921., nakon što je talijanska vojska topovskim granatama rastjerala njegovo kratko carstvo u onome što se ironično nazvalo “Krvavi Božić”, nije bio kraj priče. Bio je početak mita.

Rijeka kao prva fašistička država

Benito Mussolini pažljivo je promatrao svaki D’Annunzijev potez u Rijeci i brižljivo si zabilježio što radi. Balkonski govori narodu, crne košulje njegovih ardita, poklič “Eia eia alalà”, ritualno pitanje masi i ritualni odgovor, strahovlada i kult vođe koji je iznad zakona. Sve to Mussolini je preuzeo, industrializirao i pretvorio u državni sustav. D’Annunzio je bio prototip, a fašizam njegova masovna produkcija. Povjesničar Michael Ledeen to je opisao rečenicom koja se često citira: D’Annunzio je bio fašist prije fašizma.

Mussolini je iz Karnarskog ustava selektivno uzeo ono što mu je odgovaralo, korporativnu strukturu i mit o posebnoj ulozi elite, i odbacio ono što nije, socijalna prava i žensko pravo glasa. Ironija je što je dokument koji je D’Annunzio zamislio kao nešto novo i neponovljivo završio kao skica za fašizam.

Nasljeđe

Sama Rijeka pamti D’Anunzia na ambivalentan način, što je i razumljivo. Za talijanski dio memorije on je romantični heroj, posljednji kondotjer, čovjek koji je pokušao spasiti čast nacije koju su izdali diplomati. Za hrvatsku i jugoslavensku tradiciju bio je osvajač, simbol iredentizma koji je Rijeci donio kaos umjesto mira. Grad koji je bio multietnički i višejezičan, s Talijanima, Hrvatima, Mađarima i Slovencima koji su živjeli jedni uz druge, D’Annunzio je pokušao preobraziti u čisto talijanski projekt — i u tome nije uspio, ali je ostavio dovoljno gorčine da traje desetljećima.

Što se tiče samog D’Annunzija, Mussolini ga je nakon uspona na vlast prikladno neutralizirao, zatrpavši ga novcem, titulama i raskošnom vilom na jezeru Garda, gdje je pjesnik dočekao smrt 1938. Dovoljno daleko od politike da ne smeta, dovoljno blizu da ga se može koristiti kao simbol kad zatreba. Čovjek koji je cijeli život odbijao biti ukroćen, na kraju je ipak bio kupljen.

Povijest ga pamti kao figuru koja ne pristaje ni u jednu ladicu. Previše ekstravagantan za ozbiljnog političara, previše politički nastrojen da bi bio samo pjesnik, pojavio se prerano da bi bio fašista, previše opasan za demokrata. Rijeka je bila njegov jedini pravi politički čin, i taj čin je ostavio trag koji je bio daleko veći i tamniji nego što je on vjerojatno ikad namjeravao.

Nakon D’Annunziovog odlaska u siječnju 1921. Rijeka je formalno proglašena — Slobodnom Državom Rijekom — što je bila kompromisna formula dogovorena Rapalskim ugovorom između Italije i Kraljevine SHS još u studenom 1920. No ta “slobodna država” bila je od početka nestabilna i trajala je svega tri godine. Ali to je već druga priča.

Izvori:

• Michael A. Ledeen — D’Annunzio: The First Duce (1977.)
• Claudia Salaris — Alla festa della rivoluzione: Artisti e libertari con D’Annunzio a Fiume (2002.)
• Renzo De Felice — D’Annunzio politico (1978.)
• Hrvoje Pende – Facebook, objava