Ekonomsko samoubojstvo Europe: kako je jeftini ruski plin zamijenjen skupim zapadnim idealima

Priča o energetskom samoubojstvu Europe počinje, ironično, puno prije ruskog napada na Ukrajinu. Počinje u trenutku kad je Europa, predvođena Njemačkom, odlučila da energetska ovisnost o Rusiji nije problem nego ekonomska prednost. Jeftini ruski plin omogućio je njemačkoj industriji onošto nije imao nitko drugi na svijetu: stabilnu, predvidivu i nevjerojatno jeftinu energiju, na kojoj se izgradila industrijska snaga koja je bila temelj europskog blagostanja. Nord Stream 1, plinovod koji je od 2011. godine dovozio plin direktno iz Rusije u Njemačku obilazivši Poljsku i Ukrajinu, bio je infrastrukturna kruna toga modela. Nord Stream 2, dovršen 2021. ali nikad pušten u promet, je trebao udvostručiti kapacitet i dodatno povećati Europski prosperitet.

Onda je 24. veljače 2022. Rusija napala Ukrajinu, i u jednom trenutku geopolitički kalkulusi postali su moralni imperativ. Europa je odlučila birati između jeftinog plina i američkog pritiska. Da stvari budu još gore — istovremeno je odlučila zatvoriti nuklearne elektrane, ubrzati uvođenje nestabilnih obnovljivih izvora i prekinuti gotovo sve energetske veze s Rusijom u roku koji nije ostavljao prostora za normalnu tranziciju. Rezultat su energetske cijene koje su između 2021. i 2023. porasle i do četiri puta, i koje su od tada ostale više nego što europska industrija može podnijeti na dugi rok.

Nord Stream: misteriozna eksplozija koja traži odgovor

Ništa u toj priči nije dramatičnije od onoga što se dogodilo 26. rujna 2022. u Baltičkom moru. Četiri eksplozije su u roku od nekoliko sati uništile tri od četiri cijevi Nord Streama. Iz oštećenih plinovoda u more i atmosferu je procurilo 778 milijuna kubnih metara prirodnog plina — jedna od najvećih pojedinačnih emisija metana u modernoj povijesti, za usporedbu otprilike jednak ekološki učinak kao godišnje emisije nekoliko manjih europskih država.

Tko je to napravio?

Teorije je odmah bilo nekoliko, i svaka s određenom logikom. Rusija je naravno bila prvi osumnjičeni — no Rusija je isto tako imala i snažan ekonomski motiv da plinovode ne uništi, jer su to bila njezina vlastita infrastruktura vrijedna milijardi i njezinih budućih prihoda. Joseph Biden je u veljači 2022., tjedan dana prije ruskog napada, na konferenciji za novinare izjavio: “Ako Rusija napadne, stavit ćemo kraj Nord Streamu.” Rečenica koja je doslovno prevedena i može se shvatiti na više načina. Američki novinar Seymour Hersh u veljači 2023. objavio je detaljan izvještaj tvrdeći da su upravo američki ronioci postavili eksplozive za vrijeme NATO vježbe. Bijela kuća je tvrdnje odbacila. Američki Kongres nikad nije pokrenuo istragu.

U kolovozu 2025. talijanska policija uhitila je u Riminiju 49-godišnjeg Ukrajinca Serhija K., bivšeg člana ukrajinskih tajnih službi SBU. U rujnu 2025. u Poljskoj je priveden drugi Ukranjinac, Volodymyr Zhuravljov, instruktor ronjenja iz Kijeva. Zajednička istraga Spiegel, ARD i Süddeutsche Zeitung u kolovozu 2025. identificirala je ukupno sedam osumnjičenih, svi Ukrajinci, svi bivši ili aktivni vojni ili sigurnosni profili.

Iako su prema tim istragama, njemačkoj, poljskoj i talijanskoj, kao krivci utvrđeni ljudi iz obavještajnog aparata Zelenskog, Njemačka je i dalje nastavila vojnu i financijsku pomoć Ukrajini, uz izjavu da optužnica “ne mijenja ništa u kontekstu nezakonitog rata Rusije.” Politika je, očito, nešto kompliciranija od pukog utvrđivanja činjenica.

Što se događa s ostalim plinovodima

Nord Stream nije bio jedini plinovod koji je nestao iz europske energetske jednadžbe. Krajem 2024. Ukrajna je odbila obnoviti tranzitni ugovor s Gazpromom, čime je prestao teći plin koji je desetljećima prolazio kroz Ukrajinu prema Slovačkoj, Austriji i Mađarskoj. Da taj naftovod je radio praktički tijekom cijelog rata, nafta je tekla iz Rusije u Ukrajinu i dalje prema Europi. I svi su zarađivali, i Rusi i Ukrajinci.

To je ujedno i odgovor zašto Rusija i dalje rat naziva “specijalnom vojnom operacijom” jer u ratu se trgovanje s neprijateljem smatra veleizdajom.

TurkStream, plinovod koji vodi kroz Tursku prema Balkanu, ostao je operativan i Mađarska ga i dalje koristi, što je Budimpešti redovito donosilo optužbe o nesolidarnosti s europskim energetskim sankcijama.

Rezultat svega toga: Europa je u svega dvije do tri godine prešla s modela u kojem je Rusija pokrivala oko 40 posto europskih potreba za plinom na model u kojem je taj udio pao ispod deset posto. Alternativni plin, uglavnom američki LNG dovozen brodovima, košta višestruko više. Plin iz Norveške, Alžira i Azerbajdžana djelomično popunjava rupu, ali ne i u cijenama ni u količinama koje mogu vratiti europsku industriju na staro. Neke procjene govore da će europske cijene energije za industriju ostati između 50 i 100 posto više nego u SAD-u u sljedećem desetljeću, što je razlika koja u globalnoj konkurenciji postaje presudna.

Njemačka autoindustrija: kraj jedne ere

Nigdje se posljedice tog energetskog preobražaja ne vide jasnije nego u Njemačkoj, i nigdje unutar Njemačke jasnije nego u njezinoj slavnoj automobilskoj industriji.

Krajem 2024. i kroz 2025., podaci koji su izlazili iz Wolfsburga, Münchena i Stuttgarta bili su sve teže za ignorirati. Volkswagen, tvrtka koja je desetljećima bila sinonim za pouzdanu, masovnu produkciju, zabilježila je pad operativne dobiti između 44 i 54 posto u različitim kvartalima 2025. Ukupna operativna dobit trojke VW-BMW-Mercedes srušila se u trećem kvartalu 2025. za 76 posto, na 1,7 milijardi eura — najnižu razinu od financijske krize 2009. U prvom kvartalu 2026. dok su svi ostali globalni proizvođači rasli za dva posto, Nijemci su pali za četiri.

Volkswagen je najavio rezanje do 100.000 radnih mjesta globalno, uključujući potencijalno zatvaranje četiri tvornice u samoj Njemačkoj: Hannover, Zwickau, Emden i Audi u Neckarsulmu. Ford je već zatvorio tvornicu u Saarlouisu u studenom 2025., to je kraj Ford Focusa i 4.500 radnih mjesta.

Ali nije energija jedini krivac. Kina, koja je do nedavno bila zlatna koka njemačkih proizvođača, dramatično je promijenila navike: Volkswagen je 2020. imao 57 posto tržišnog udjela na kineskom tržištu, 2025. je pao na 32 posto, a ukupno kineski proizvođači kontroliraju 69 posto tržišta. BYD, Xiaomi i Li Auto nude bolji softver, niže cijene i brže nadogradnje.

Posljedice nuklearne odluke iz 2023., kad su u travnju u apokaliptičnom tajmingu ugašeni zadnji njemački nuklearni reaktori usred energetske krize, još uvijek se plaćaju svaki mjesec na računima električne energije svakog njemačkog pogona. Njemačka je time eliminirala oba jeftina izvora energije istovremeno — jeftini ruski plin i nuklearnu. Rezultat su najviše industrijske cijene struje u Europi, strukturno i dugoročno, i to u trenutku kad elektrifikacija automobila znači da će industrija trebati više, a ne manje električne energije.

Kemija, čelik, papir…

Automobilska industrija najglasnija je jer je najveća i najprepoznatljivija, ali nije jedina koja plaća račun. BASF, najveći kemijski koncern na svijetu i simbol njemačke kemijske industrije, objavio je da premješta značajan dio produkcije u Kinu, gdje su energetski troškovi niži. Produkcija kemikalija u Njemačkoj pala je na razine koje nisu viđene od 1990-ih. Čelična industrija, energetski intenzivna po definiciji, smanjuje kapacitete. Industrija papira i celuloze gasi pogone. Sve su to djelatnosti koje se ne sele zbog jeftine radne snage, poput tekstila koji je u Aziju otišao 1990-ih. Sele se jer struja i plin u Njemačkoj 2025. koštaju toliko da je matematika nerentabilnosti jednostavna i nemilosrdna.

Ekonomska analitika ovaj proces naziva deindustrijalizacijom, i naglašava da se od nje nema oporavka. Američki Rust Belt i industrijska područja sjeverne Engleske i dalje se, desetljećima poslije, nisu oporavila. Kad tvornica zatvori, strojevi odu, stručna radna snaga ode, dobavljači se prilagode, i proces postaje nepovratan. Stopa pada industrijske produkcije u Njemačkoj između 2022. i 2025. iznosi 11,2 posto. To nije ciklički pad, to je strukturno povlačenje.

Pitanje koje svi izbjegavaju glasno postaviti jest: je li Europa mogla proći drugačije? Je li postojao scenarij u kojemu se reagira na rusku agresiju, pomogne Ukrajina, a da se pritom ne napravi energetsko samoubojstvo? Vjerojatno da. I naravno moramo se zapitati, jesu li europski vođe stvarno toliko nesposobni, ili se iza svega ipak krije nekakav plan, drugačiji od onog kojeg nam javno govore?