Iran – zemlja o kojoj nam lažu

Piše: Tomica Kristić, hrvatski putopisac

I nakon što je prošlo gotovo 10 godina od moje posjete toj zemlji, još uvijek čvrsto tvrdim da nisam upoznao bolje i srdačnije ljude od Iranaca! Njihova srdačnost i gostoprimstvo je bilo toliko izraženo da sam se često pitao kako je to uopće moguće? Kako je moguće da takva dobrota uopće postoji na ovome svijetu?

Moj susret s tom zemljom dogodio se na mom Putovanju u Međuzemlje, autostoperskoj avanturi koja je trajala gotovo četiri godine. Početak tog putovanja bio mi je strahovito težak. Ne zbog činjenice što sam na samom početku morao prolaziti kroz zemlje Balkana gdje sam danima stajao na listopadskoj kiši i čekao da me netko pokupi, već zbog vlastitih preispitivanja svojih odluka.

Puno toga sam ostavio iza sebe i život koji sam tada vodio srezao sam u korijenu. Prepustio sam se koliko sam mogao i očekivao da će mi kiša isprati tamne misli. Ali prevario sam se. Vrijeme se pogoršavalo, a s njime i moje misli. Međutim, prava agonija, patnja i muka zadesile su me u trenutku kad sam ušao u Tursku.

Prvi koraci po Istanbulu, u kojemu se također slijevala kiša, pretvorili su se u pravu duševnu patnju. Upravo tada sam shvatio da je došao kraj moje tadašnje veze, i odjednom mi više ništa nije imalo smisla. Grižnja savjesti i osjećaj krivnje porasli su mi na maksimum, a um mi se borio s pitanjima: Zašto Tomice, zašto? Kamo Ideš? Što želiš dokazati? Kome to želiš dokazati?

Uslijedilo je mjesec dana izgubljenog i teškog lutanja po Turskoj, zemlji koja mi uopće nije sjela. Sjećam se da sam mrzio sve, i Turke, i džamije, i cestu, i kišu, i hladnoću. Sve.

A onda sam ušao u Iran, i sve se odjednom promijenilo! Njihov fenomenalan prijem i gostoprimstvo toliko su me iznenadili da sam počeo sumnjati kako znaju sve o meni, i da mi namjerno pružaju ono što mi trenutno treba. Kako su dani prolazili bio sam sve više iznenađen, štoviše zaprepašten njihovom dobrotom.

I od tog trenutka je počelo moje pravo putovanje! U Iranu, a ne u Hrvatskoj. U Iranu je započelo moje Putovanje u Međuzemlje! Ljudi bi mi stajali na cesti i pozivali me k sebi, otvarali vrata svojih domova, nudili mi hranu, smještaj, prijevoz, ma sve. Kao da sam dar od samoga boga, a to su mi često i rekli.

Pričali bi o sebi i pokazivali mi videa kako plešu na glasnu glazbu, u pustinji, daleko od svijeta. Puštali bi mi glazbu koju vole slušati. Neki bi ispod sjedala svog auta izvukli ogromne boce domaće pive, pažljivo zamotane u plahtu, i stavili ih preda me: “Samo za ovu prigodu, Tomice, kao znak iskrene dobrodošlice.”

I to je bio trenutak kada se u meni nešto počelo mijenjati. Ja sam se počeo mijenjati. Ne zbog pive već zbog nevjerojatnih ljudi s kojima sam bio okružen. Često sam na svojim predavanjima gdje sam predstavljao svoju prvu knjigu pričao da me je Iran promijenio. I to je istina.

Iran je bilo mjesto gdje sam počeo otpuštati svoje predrasude koje sam tada imao, jednu po jednu, polako, sam bacao u vjetar. Tu sam se počeo otvarati i prepuštati svijetu, ljudima, putovanju…i rekao svemiru neka me vodi kroz ovaj Put. Rekao sam mu: “Svemire, ako držiš sav ovaj red i brineš se o svim tim zvijezdama i planetima koje međusobno kruže i savršeno funkcioniraju već milijardama godina, onda ćeš se bome pobrinuti i za mene!”

I od tada sam mu se totalno prepustio. Zbog totalnog povjerenja, u ljude, u svijet, u zemlje, u svemir…na cilj (Novi Zeland) sam došao bez imalo problema. Malo sa zakašnjenjem, ali sam došao. I zato sam jako zahvalan predivnom Iranu koji je bio trigger, okidač, svemu tome. Da nisam prošao kroz Iran ne znam kako bi mi ovo putovanje izgledalo.

No, nakon tjedan dana boravka u toj zemlji u meni se je pojavila i navala bijesa. Bio sam jako ljut na zapadni svijet što nam tu zemlju prikazuje na najgori mogući način. Cijeli život sam slušao kako je Iran jako opasan i kako bi ga trebalo izbjegavati. Posjetivši ga ubrzo sam shvatio da je priča totalno dijametralno suprotna, i da je zapravo zapad (SAD) taj gdje moraš itekako paziti kako ne bi upao u neke nevolje, pogotovo kad padne noć u velikim gradovima.

Čvrsto tvrdim da će te prije opljačkati usred LA-a ili San Franciska, nego usred Teherana. Niti Europa nije ništa bolja. Radi informacije — prije tri ljeta opljačkan sam na jugu Francuske. Usred noći, na jednom parkiralištu, netko je u kamper pustio plin za uspavljivanje. Dok smo spavali, ušli su unutra i odnijeli elektroniku i osobne stvari u vrijednosti oko 5.500 eura.

Ne pišem ovo kako bih prozivao ili generalizirao. Pišem jer je lako stvarati sliku o “opasnim” i “sigurnim” zemljama, o “nama” i “njima”. A stvarnost je puno složenija.

Štoviše, u Teheranu bi mogao ostaviti svoj ruksak na najprometnijoj autobusnoj ili željezničkoj stanici, na klupici, i vjerujem da ćeš ga drugu dan naći na istom mjestu. Eventualno bi ga neki zaštitar možda maknuo i kasnije bi ti ga vratio. Gotovo sam siguran da bi ti ruksak u LA-u nestao i prije nego bi ušao u vlak. I uopće si ne mogu zamisliti da bi neki Iranac u pola 3 ujutro fizički nasrnuo na mene. Za Ameriku nisam baš siguran.

Hrvatska se smatra kao Zapadom i čitamo vijesti koja su nam servirane od njihove strane. Iran i dalje prikazuju na najgori mogući način. O politici ne mogu puno pričati ali zato mogu o ljudima zemlji, i o predivnim iskustvima koja sam imao tamo. I ne samo ja, gotovo svaki stranac koji je prošao kroz tu zemlju ima slična iskustva.

A to je ono najvažnije! Po tome se mjeri pravo lice neke zemlje, a ne po politici. I zato ne moramo odmah na prvu vjerovati svemu što piše u novinama i na našim portalima. Moramo si dati malo više prostora kako bi uzeli to s nekom rezervom.

Jer Iran je puno ljepše mjesto nego što ga tamo opisuju. Jer…Iran je zemlja o kojoj nam lažu.