Ponedjeljak, 12. listopada, Generalna skupština Ujedinjenih naroda usvojila je Političku deklaraciju o prevenciji i pripravnosti za pandemije. Mediji su krenuli odmah: “UN usvojio pandemijski sporazum”, “Povijesni korak za globalnu sigurnost”, “153 zemlje rekle DA.”
Sve to zvuči impresivno. A u prijevodu na normalan jezik — usvojena je neobvezujuća politička deklaracija kojom se 153 vlade načelno slažu da su pandemije loše i da bi se trebali bolje pripremiti.
No iza ove deklaracije stoji nešto što zaslužuje puno više pažnje — i puno više pitanja.
Ono o čemu mediji ne pišu
U dokumentu od devet stranica skrivena je odredba koja bi trebala zabrinuti svakoga tko cijeni znanstvenu slobodu, informirani pristanak i pravo na propitivanje javnozdravstvenih vlasti.
Članak 57 izričito poziva vlade da se suprotstave “oklijevanju u vezi s cijepljenjem” kao dio širih napora protiv “dezinformacija” povezanih sa zdravljem. Deklaracija ide još dalje, izričito podržavajući upravljanje “infodemijom” i odgovor na pandemiju “cijele vlade i cijelog društva”.
Ovo zvuči kao još znanstvene cenzure, lockdowna i obaveznih cijepiva.
Sveobuhvatna deklaracija također promiče:
CJEPIVA UNUTAR 100 DANA: Povećanje dostupnosti cjepiva, terapije i dijagnostike unutar prvih 100 dana prijetnje pandemijom, što izaziva zabrinutost da bi mogla biti pokrenuta još jedna Operacija Warp Speed sa cjepivima koja nisu dovoljno testirana
PROŠIRENI GLOBALNI NADZOR: Jačanje mreža za praćenje bolesti, sustava ranog upozorenja, laboratorijskih kapaciteta i digitalne zdravstvene infrastrukture, što izaziva zabrinutost zbog kršenja privatnosti i nadzora.
MEĐUNARODNO DIJELJENJE PATOGENA: Promicanje brze razmjene potencijalno opasnih patogenih materijala i genetskih sekvenci preko granica, što izaziva zabrinutost zbog biosigurnosti.
MILIJARDE U FINANCIRANJU PANDEMIJE: Isticanje godišnjeg budžeta u financiranju pripravnosti od 15 milijardi dolara, uz poticanje proširenog međunarodnog financiranja, javno-privatnih partnerstava i podrške WHO-u.
PODRŠKA SPORAZUMU WHO-a O PANDEMIJI: Podržavanje daljnjih pregovora radi finaliziranja odredbi sporazuma o dijeljenju patogena i olakšavanja budućeg potpisivanja i ratifikacije.
Deklaracija nije obvezujuća i sama po sebi ne ovlašćuje cenzuru, obvezno cijepljenje ili proširene ovlasti WHO-a za provedbu. Čak su i Sjedinjene Američke Države glasale protiv. Međutim, uspostavlja široku međunarodnu političku agendu koja ozbiljno ugrožava zdravstvenu slobodu čovjeka i suverenitet država.
Kronologija cijele priče
Da bismo razumjeli što se zapravo događa, trebamo se vratiti godinu dana unazad.
U svibnju 2025. Svjetska zdravstvena skupština izglasala je sam Sporazum o pandemijama — prvi takve vrste u povijesti. Trogodišnji proces pregovora, 194 zemlje-članice WHO-a, 30-ak stranica teksta. SAD, koji je u međuvremenu izašao iz WHO-a, u tome nije sudjelovao.
Ali odmah je iskrsnuo problem. Ključni prilog sporazumu — takozvani PABS Annex, koji regulira pristup patogenima i dijeljenje koristi od razvijenih cjepiva i lijekova — nije bio dovršen. Bez tog priloga sporazum ne može biti otvoren za potpisivanje i ratifikaciju. Bez ratifikacije od strane najmanje 60 zemalja — ne stupa na snagu.
Pregovori o tom prilogu nastavljeni su u 2026. godini. Završili su u zastoju. Afrička regija odbila je nacrt teksta. Pakistan je upozorio da se sporazum ne bi trebao žuriti samo da bi se “konstruirao multilateralni uspjeh”. Italija je otišla korak dalje i javno rekla da ne podržava ni sam sporazum ni izmjene Međunarodnih zdravstvenih propisa iz 2024., jer — kako je rekla — proširuju ulogu WHO-a izvan njezina ustavnog mandata i zadiru u nacionalni suverenitet.
Slovačka, čiji premijer Robert Fico ne skriva skepsu prema mRNA cjepivima, čak je tražila glasovanje umjesto konsenzusa pri usvajanju sporazuma — što je izazvalo pravu malu diplomatsku dramu u Ženevi.
Zaključak – suverenitet na papiru, pritisak u praksi
WHO i UN dosljedno ponavljaju da sporazum “ne daje WHO-u vlast nad nacionalnim vladama” i da “ne nameće lockdowne, mandatorna cjepljenja ni putna ograničenja.” Tekst sporazuma to doista i kaže.
No pitanje suvereniteta nije samo tehničko. Slovačka je to jasno formulirala: postoje “preklapajuće obveze” između sporazuma i Međunarodnih zdravstvenih propisa, bez jasne naznake koje obveze imaju prednost i na temelju kojeg pravnog osnova bi države trebale djelovati.
Kad se doda mehanizam “upravljanja infodemijom” — koji u praksi znači koordiniranu borbu protiv narativa koje WHO proglasi dezinformacijom — slika postaje kompleksnija. Tko odlučuje što je dezinformacija? Ista organizacija koja je u prvim tjednima Covida slijedila kineske podatke i negirala prenošenje virusa s čovjeka na čovjeka, a zatim tvrdila da cjepivo u potpunosti štiti od prijenosa virusa – što se sve pokazalo netočnim.
Mehanizmi kojima sporazum nastoji funkcionirati — zajednički nadzor, razmjena podataka o patogenima, koordinirani odgovor — logistički imaju smisla. Ali svaki od tih mehanizama pretpostavlja da nacionalne vlade pristanu dijeliti informacije, uskladiti politike i djelovati unutar okvira koji postavlja međunarodna birokracija za koju nitko nikada nije glasao.
Ostavite komentar