Sotonisti zbilja vladaju svijetom – otvaranje Olimpijskih igara najbolji dokaz

Da sotonisti zbilja vladaju svijetom, poznato je svim probuđenim osobama. A sotonisti najviše vole rituale. Upravo iz tog razloga skoro svaki put kad je neki veliki sportski ili muzički događaj, ceremonije otvaranja budu prepune skrivenih ezoteričnih značenja i sotonističke simbolike. Otvaranje Zimskih Olimpijskih Igara ove godine u Milanu bilo je samo još jedan nastavak u nizu.

Ceremonija otvaranja nije izgledala samo kao sotonistički ritual, jer je i bila! Slijedila je potpuno istu simboličku formulu koja se stoljećima koristi za predstavljanje mračne duhovne moći, dominacije i podzemlja. Cijeli prikaz bio je izgrađen oko vatre, crvenog svjetla, dima i središnjeg objekta predstavljenog kao nešto sveto, zbog čega su se mnogi osjećali kao da gledaju okultnu predstavu, a ne sportsku proslavu.

Najočitija simbolika bila je sama vatra, jer nije korištena kao kratki dramski ukras, već kao dominantna značajka cijele scene. Plamenovi su eruptirali poput stupova, okružujući središnju točku kao da tvore prsten moći, a to je jedan od najčešćih motiva u slikama okultnog stila. Vatra se u ovom kontekstu ne tumači kao slavlje, već kao sila koju treba kontrolirati, prizvati i usmjeravati, što odražava simboliku vatre kao pročišćenja, žrtve i duhovne energije u mnogim mračnim tradicijama.

Crveno osvjetljenje dodalo je još jedan sloj simbolike, a cijeli ambijent bio je okupan krvavim sjajem koji je arhitekturu učinio spaljenom i iskvarenom. Crvena boja se u religijskoj simbolici dugo povezivala s krvlju, žrtvom, grijehom i paklom, a kada se kombinira s dimom i plamenom, stvara klasičan vizualni jezik podzemlja.

Dim je također bio simboličan, jer je stvarao izgled tamjana ili duhovne izmaglice, često korištene u ceremonijama za predstavljanje prisutnosti nevidljivih sila. Gusti dim koji se kotrlja preko pozornice osvijetljene vatrom stvara dojam da se atmosfera namjerno stvara, kao da je sam zrak dio predstave. Stoga se ovaj otvor, barem u ovom segmentu, može protumačiti kao okultno kazalište, jer su dim i vatra zajedno klasični simboli zazivanja i duhovne manipulacije.

Osim toga, struktura pozornice učinila je da cijela scena nalikuje ulazu. U simboličnom smislu, lukovi predstavljaju pragove, prijelaze i prolaz u drugo carstvo. Kada je luk osvijetljen crveno i ispunjen plamenom, nalikuje slici vrata pakla. Mogao bi se opisati kao portal, jer je izgledao kao otvor vrata, s vatrom koja označava granicu između običnog svijeta i nečeg mračnijeg.

Središnja svjetleća struktura djelovala je kao žarišna točka nalik oltaru, a sve u prikazu činilo se raspoređenim kako bi privuklo pozornost. Svjetleći kružni oblik izgledao je kao sfera ili simbolična jezgra, postavljena točno tamo gdje se oko moralo fokusirati, dok su plamenovi izbijali oko njega u kontroliranom uzorku. Kružna simbolika duboko je povezana s okultnom simbolikom – krugovi tradicionalno predstavljaju duhovne granice, portale i zadržavanje ili oslobađanje moći.

Koreografija plamena i munje učinila je simboliku još namjernijom, jer vatra nije izbijala nasumično, već u vremenski određenim valovima koji su stvarali osjećaj ponavljanja i strukturiranog pokreta. To je važno jer je ponavljanje jedna od karakteristika ceremonijalne izvedbe i stvara dojam da je sekvenca namijenjena predstavljanju čina, a ne samo zabave. Vrata osvijetljena vatrom sa svojom svjetlećom središnjom sferom, otkrivenom kroz dim i tempirane bljeskove plamena, izgledaju manje kao sport, a više kao duhovni prikaz.

Razlog zašto mnogi vjeruju da je to učinjeno namjerno jest taj što se ceremonije otvaranja Olimpijskih igara planiraju do posljednjeg trenutka, s beskrajnim probama i odobrenjima. Svaki bljesak plamena, svaki svjetlosni signal i svaki kut kamere pažljivo su izrađeni kako bi stvorili specifičan emocionalni efekt. Kada konačni efekt nalikuje sceni s temom pakla sa slikama portala i fokusom nalik oltaru, lako je zaključiti da je simbolika bila namjerna! Milijuni ljudi gledali su to, uključujući djecu, a slike su bile postavljene u prvi plan, gotovo izazivajući emocionalnu reakciju publike. I upravo se tako pomiču kulturne granice, jer što su slike ekstremnije, to su ljudi pod većim pritiskom da ih prihvate kao normalne…

Autor: THINK, InfoTeam