Richard Werner kod Tuckera Carlsona: Evo kako manipuliraju s nama

Richard A. Werner je ekonomist, profesor bankarstva i financija, obrazovan na Oxfordu i Londonskoj školi ekonomije te međunarodno priznati stručnjak za središnje bankarstvo i monetarnu politiku. Najpoznatiji je po tome što je 1995. godine skovao termin „kvantitativno popuštanje“ i po svojoj bestseler knjizi Prinčevi jena. Tijekom 30-godišnje karijere, Werner je savjetovao vlade, središnje banke, mirovinske fondove i glavne globalne financijske institucije.

U intervjuu kod Tuckera Carlsona iznio je niz izrazito kontroverznih tvrdnji o modernoj povijesti, centralnim bankama i globalnom financijskom sustavu. Razgovor je obuhvatio desetke tema, ali tri su se posebno izdvojile: manipulacije koje su dovele do američkog ulaska u prvi svjetski rat, namjerno izazvana glad u Kini i koordinirana kampanja zapadnih ulaganja u Kinu po uzoru na ulaganja u Njemačku 1930-ih.

Werner tvrdi da iza mnogih velikih povijesnih događaja ne stoje spontane okolnosti, nego pažljivo konstruirani politički i financijski mehanizmi.

Lusitania: prvi primjer manipulirane povijesti

Richard Werner u intervjuu tvrdi da potapanje broda Lusitania 1914. godine nije bilo samo ratna tragedija, nego pažljivo pripremljen događaj kojim je američka javnost pripremljena za ulazak u Prvi svjetski rat. Britanski admiralitet klasificirao je Lusitaniju kao “pomoćni brod” ratne mornarice, znajući da se Nijemci strogo drže pravila, i da će je to učiniti legitimnom metom.

Ključna stvar koju danas mnogi zaboravljaju jest da Njemačka prije isplovljavanja Lusitanije nije skrivala opasnost. Njemačka ambasada u SAD-u objavila je upozorenja u američkim novinama, upozoravajući građane da britanski brodovi koji ulaze u ratnu zonu mogu postati legitimna meta njemačkih podmornica. Drugim riječima — Amerikanci su bili javno upozoreni da putovanje nije sigurno.

No unatoč tome, Lusitania je ukrcala putnike i krenula u plovidbu prema Europi. Posebno kontroverzan dio priče odnosi se na tadašnjeg šefa britanskog Admiraliteta, koji je bio nitko drugi nego – Winston Churchill, kasniji premijer. Churchill je navodno donio niz odluka koje su Lusitaniju učinile ranjivijom upravo u trenutku kada je ulazila u područje djelovanja njemačkih podmornica.

Werner posebno ističe da je Churchill kapetanu Lusitanije naredio usporavanje broda u ključnom trenutku plovidbe, iako je upravo velika brzina bila jedna od glavnih zaštita od podmornica. Istovremeno, brodu nije osigurana adekvatna vojna pratnja, unatoč poznatoj prijetnji njemačkih podmornica.

Kada je njemačka podmornica torpedirala brod, poginulo je gotovo 1200 ljudi, uključujući velik broj civila i američkih putnika. Američki mediji odmah su eksplodirali naslovima o “njemačkom barbarstvu”, a javno mnijenje počelo se dramatično okretati prema podršci ratu.

Dodatnu sumnju izazvale su kasnije tvrdnje da Lusitania nije prevozila samo civile, nego i velike količine streljiva i vojne opreme za Britaniju. Ako je to točno, onda je brod prema međunarodnom pravu zapravo bio legitimna vojna meta — što je potpuno mijenjalo službenu priču koja je dominirala američkom javnošću.

Werner iz svega izvodi zaključak da je Lusitania postala jedan od prvih modernih primjera korištenja medijski snažne tragedije za geopolitičko usmjeravanje javnosti.

Mao Tse Tung i namjerno izazivanje gladi

Drugi veliki dio intervjua odnosio se na Kinu pod Mao Zedong i katastrofalnu glad tijekom 1959 – 1961. Werner tvrdi da je riječ o jednoj od najvećih umjetno izazvanih katastrofa u ljudskoj povijesti. Prema njegovim riječima, broj mrtvih dugo se sustavno umanjivao, ali novija istraživanja govore o čak 80 milijuna umrlih od gladi.

Posebno ga fascinira činjenica da je glad počela upravo nakon iznimno dobre žetve. To mu, kaže, sugerira da nije riječ samo o “nesposobnosti” ili “pogreškama”, nego o kombinaciji politika koje su morale dovesti do katastrofe.

Jedna od najbizarnijih epizoda bila je Maova kampanja protiv vrabaca. Kineske vlasti proglasile su običnog azijskog vrapca “neprijateljem naroda” jer je navodno uništavao žito. Pokrenuta je masovna kampanja ubijanja milijuna ptica.

No vrapci su zapravo bili prirodni neprijatelji skakavaca i drugih štetnika. Kada su nestali, uslijedile su ogromne najezde kukaca koje su uništile velik dio usjeva. Werner tvrdi da je upravo taj potez dramatično pogoršao situaciju.

Istovremeno je država seljacima oduzimala žito. Komunističke vlasti upadale su u sela, zapljenjivale hranu i kažnjavale svakoga tko bi pokušao sakriti zalihe za sljedeću godinu. Ljudi koji su čuvali žito bili su proglašavani “buržoaskim hoarderima” i neprijateljima države. Werner naglašava da kombinacija:

• uništenja prirodne ravnoteže,
• centralnog planiranja,
• prisilne zapljene hrane,
• i represije nad seljacima

nije mogla završiti drugačije nego masovnom glađu.

On iz toga izvodi širi zaključak: vlast ima tendenciju ubijanja vlastitog naroda i to je nešto što je ljudima teško za shvatiti. Ali upravo iz te perspektive treba gledati i mnoge današnje događaje.

Od Njemačke do Kine: kako kapital gradi buduće protivnike

Jedna od najzanimljivijih teza Richarda Wernera odnosi se na paralelu između Njemačke prije Drugog svjetskog rata i današnje Kine. Werner tvrdi da velike financijske i korporativne elite često ulažu upravo u države koje će kasnije postati geopolitički protivnici Zapada.

Prema njegovim riječima, američki i britanski kapital 1920-ih i 1930-ih masovno je ulazio u Njemačku. Nakon katastrofalne inflacije i ekonomskog sloma nakon Prvog svjetskog rata, njemačka industrija ponovno je ojačala velikim dijelom zahvaljujući stranim kreditima i investicijama.

Američke banke i korporacije ulagale su u njemačku:

• industriju čelika,
• kemijsku industriju,
• automobilsku proizvodnju,
• i financijski sektor.

Werner posebno naglašava da se Njemačka ne bi mogla tako brzo militarizirati bez ogromnog industrijskog oporavka koji je financiran međunarodnim kapitalom. Tvornice koje su kasnije proizvodile tenkove, avione i ratnu opremu prethodno su bile modernizirane upravo zahvaljujući stranim ulaganjima i kreditima.

Po njegovom tumačenju, to nije bila slučajnost nego obrazac: prvo se financira rast određene sile, protivnik se mora ojačati inače rat nema smisla, prekratko bi trajao i premalo ljudi bi poginulo. Zatim se stvara geopolitički sukob, a na kraju rat donosi novu centralizaciju moći, ogromne profite vojno-industrijskom sektoru i jačanje financijskih institucija.

Werner tvrdi da se danas gotovo identičan model ponavlja s Kinom.

Tijekom posljednjih 30 godina zapadne korporacije preselile su golem dio industrijske proizvodnje u Kinu:

• tehnologiju,
• proizvodne pogone,
• know-how,
• pa čak i strateške industrije.

Istovremeno su američki investicijski fondovi i banke uložili stotine milijardi dolara u kinesko gospodarstvo. Time je Kina od relativno siromašne zemlje postala industrijski gigant i druga najveća ekonomija svijeta. Danas se gotovo sve proizvodi upravo u Kini.

Werner upozorava da je paradoks ogroman: iste političke elite koje danas govore o “kineskoj prijetnji” desetljećima su aktivno pomagale kineski uspon jer je to odgovaralo interesima velikih korporacija i financijskog sektora.

Rezultat je, kaže, stvaranje novog globalnog rivala koji je sada snažan novi protivnik upravo zahvaljujući kapitalu i tehnologiji koji su došli sa Zapada. Werner smatra da je logika ista kao i prije Drugog svjetskog rata: financijske elite profitiraju i od izgradnje konkurenta i od kasnijeg sukoba s njim.

Ako je u pravu, to znači da nas elite pripremaju za veliki rat sa Kinom, smanjenje stanovništva, i nakon toga, nova velika centralizacija moći.

Cijeli intervju možete pogledati ovdje: