Kreću li energetski lockdowni i jesu li teoretičari ponovno bili u pravu?

Jorgensenova poruka dolazi u trenutku rastućih napetosti na Bliskom istoku i poremećaja u opskrbi energentima – ali i budi neugodne uspomene na retoriku iz vremena pandemije.

Na izvanrednom sastanku ministara energetike u Bruxellesu, europski dužnosnici govorili su o “vrlo ozbiljnoj situaciji” i potrebi hitnih mjera.

Preporuke uključuju rad od kuće, smanjenje vožnje, korištenje javnog prijevoza pa čak i ograničavanje zračnog prometa kako bi se sačuvale zalihe goriva.

Iako se sve formalno predstavlja kao “preporuka”, ton poruka sve više podsjeća na upozorenja iz pandemijske 2020. godine. Sam Jørgensen otvoreno je poručio da se Europa “neće vratiti na normalno u dogledno vrijeme”, čime je dodatno pojačao osjećaj dugotrajne krize.

U pozadini svega navodno stoji strah od ozbiljnog poremećaja opskrbe, posebno zbog ovisnosti Europe o uvozu goriva iz Perzijskog zaljeva. Neke zemlje uvoze oko 40% dizela i avionskog goriva iz te regije, što EU čini izuzetno ranjivom na geopolitičke šokove.

No upravo tu počinje kritika. Umjesto jasnih, konkretnih mjera usmjerenih na sustav – infrastrukturu, tržište ili industriju – građanima se ponovno šalje poruka da oni moraju promijeniti način života. Manje voziti, manje putovati, manje trošiti.

Drugim riječima: teret krize ponovno se spušta na pojedinca.

Neke države već razmatraju dodatne korake. Spominju se smanjenje brzina na cestama, “car-free” nedjelje, pa čak i moguće racionalizacije goriva ako se kriza produbi.

To su mjere koje neodoljivo podsjećaju na 1970-e – ali i na pandemijske lockdowne, kada su se ograničenja uvodila postupno, uz stalno podizanje razine zabrinutosti i otvoreno širenje panike od strane vladajućih elita.

Znamo kako je to izgledalo za vrijeme pandemije: najprije su išle “preporuke”, onda “mjere” a onda je krenulo novčano kažnjavanje pa čak i zatvor za kršenje mjera.

I kao i tada, naredbe opet dolaze iz centralnih centara moći. U prijevodu: nacionalne vlade imaju sve manje prostora za samostalne odluke, dok se centralna politika dodatno učvršćuje.

Kada EU političari kažu da se “nećemo uskoro vratiti na normalno”, teško je ne povući paralelu s pandemijom, kada su slične izjave bile uvod u dugotrajna ograničenja.

Jer kada se građanima opet govori da moraju smanjiti kretanje, prilagoditi svakodnevni život i prihvatiti “novo normalno”, teško je izbjeći dojam da se Europa vraća modelu upravljanja krizama koji se već pokazao duboko kontroverznim.

Sve ovo jako podsjeća na ono što su godinama najavljivali poznati teoretičari zavjera poput Davida Ickea. Vladajuće elite žele ograničiti našu mogućnost kretanja, samo im je potreban novi izgovor.

Također, postoje nagađanja da se kriza u Europi namjerno potencira. Ispred Amsterdamske luke stoje puni tankeri koji iz nekog razloga ne dobivaju dozvolu za pristanak, a sa Rusijom se i dalje odbijaju bilokakvi razgovori o miru i energetskoj suradnji.

Istovremeno, naftni lobiji i burzovni manipulatori profitiraju od naftne krize, slično kao što su neki drugi lobiji profitirali za vrijeme pandemije.

Dakle, pametnima je jasno što se dešava, pitanje je samo koliko ima pametnih u Europi i hoćemo li opet popušiti njihovu priču?