Dvije godine od isteka mandata – Ukrajinski diktator ni ne pomišlja na izbore

Kako rat u Ukrajini ulazi u treću godinu, jedno pitanje postaje sve glasnije: je li izvanredno stanje nužna mjera ili politički alat koji omogućuje Vladimiru Zelenskom da ostane na vlasti bez izbora?

Formalno, on tvrdi da je sve u skladu sa zakonom. Prema Ustavu Ukrajine i zakonima o ratnom stanju, izbori se ne mogu održati dok traje rat. Parlament je taj koji odlučuje o ratnom stanju ali u praksi, Zelensky i njegovi kontroliraju većinu u Parlamentu. Jer ni tamo nisu održani izbori od 2019.

Ovo u praksi znači da predsjednik i parlament kojima je mandat istekao nastavljaju vladati bez izbornog legitimiteta — i bez jasnog roka kada će se to promijeniti. Štoviše, svima je u interesu da rat traje što dulje, jer onda nema potrebe za izborima.

A to vrlo lako može dovesti do diktature – povijest pokazuje da diktature često počinju “privremenim mjerama”. Tijekom rata u Ukrajini suspendirane su i zabranjene brojne stranke, uglavnom pod optužbom za proruske veze. Politički pluralizam je smanjen, a prostor za opoziciju drastično sužen.

Još je osjetljivija tema medija. Uvođenjem centraliziranog informativnog programa, vlast je preuzela kontrolu nad glavnim medijskim i televizijskim narativom. To je praktički potpis bilo koje diktature, od nacističke Njemačke do južnoameričkih diktatura iz 1980-ih. To znači da građani dobivaju filtriranu sliku stvarnosti — onu koju vlast smatra poželjnom.

Ovakav model vlasti nije nepoznat. Brojne države kroz povijest koristile su izvanredno stanje kao alat za konsolidaciju moći. Razlika je obično u tome što se izvanredne mjere s vremenom ukidaju. U Ukrajini za sada nema jasnog plana kada i kako će se politički sustav vratiti u redovno stanje.

Branitelji aktualne politike ističu da je zemlja pod stalnim napadima i da su izbori logistički gotovo nemogući. Najčešći argument vlasti glasi: “Nemoguće je organizirati izbore u ratu.” No povijest tu tvrdnju ne potvrđuje. Upravo suprotno — pokazuje da su izbori često održavani upravo u najtežim trenucima.

Primjer Hrvatske iz 1990-ih posebno je ilustrativan. Dok je trećina teritorija bila okupirana, a rat daleko od kraja, Franjo Tuđman izlazi pred građane i traži mandat za nastavak politike. Tuđman je jasno pitao građane: jeste li uz mene da nastavimo borbu za samostalnost – ili ste za drugu opciju koju je zagovarala tadašnja opozicija, da se pregovara, pa možda čak i održi Jugoslavija sa drukčijim statusom Hrvatske.

Izbori su održani, i Tuđman je dobio podršku preko 90% čime je dobio potpuni legitimitet za daljnje vođenje države. Poruka je bila jasna: vlast u ratu mora imati potvrdu naroda. Štogod danas netko mislio o Tuđmanu, legitimitet mu nitko ne može osporiti. On ga je imao, a Zelensky ga nema. I zato nije moguća nikakva usporedba Hrvatske iz 90-ih i Ukrajine danas.

Povijesnih primjera je mnogo. Sjedinjene Američke Države održale su izbore 1864. tijekom Američkog građanskog rata, kada je sudbina države visjela o koncu. Izrael je kroz desetljeća više puta izlazio na izbore usred sigurnosnih kriza i vojnih operacija.

Dakle, nije pitanje mogu li se izbori održati — nego želi li ih se održati. A Ukrajina ne želi. Umjesto toga, objavljuju nekakve ankete koje “pokazuju da predsjednik ima potporu”. Pa eto, mogli bi i u Hrvatskoj uvesti takav model: Plenković i HDZ naprave anketu koja će pokazati da HDZ ima podršku 99% i nema potrebe za izborima. Savršeno.

Naravno, oni koji poznaju stvarnu situaciju u Ukrajini sve ovo ne čudi. Režim Zelenskog je duboko ogrezao u korupciji, nekoliko ministara je već pobjeglo preko granice sa koferima novca, neki su uhvaćeni dok se drugi skrivaju u Izraelu. Međunarodna pomoć se pronevjeruje, donirano oružje se prodaje po Afričkim zemljama, milijuni nestaju u korupciji i to sve ne bi bilo moguće bez ratog stanja, koji elitama itekako paše.

S druge strane, bijes naroda ključa. Telegram kanalima kruže stotine snimaka Zelenkovih razbijača, službeno “regrutera”, koji otimaju muškarce po ulicama. S druge strane narod koji ih brani, i napada regrutere u strašnim fizičkim obračunima, dok regruteri ponekad uzvraćaju i vatrenim oružjem. Sve se ovo redovito briše sa Youtube kanala pod izlikom “nasilja”.

Ukrajina je danas najkorumpiranija zemlja Europe, ogromna praonica novca za zapadne elite i proizvođače oružja. Nakon Orbanovog pada u Mađarskoj, više nema zapreke da EU pošalje Ukrajini novih 90 milijardi eura, to su astronomske količine novca koje se tu vrte i nema šanse da elite dopuste da ih u toj krađi ometa neka mala sitnica koja se zove demokracija.

Da apsurd bude potpun, zapadni političari nas uvjeravaju da moramo slati novce Ukrajini upravo kako bi štitili demokraciju i borili se protiv zlog ruskog diktatora Putina – onog istog koji je na izborima 2024 godine dobio 88.48% glasova. A u to nas uvjerava Ursula von der Leyen – žena čije se ime nikad nije pojavilo na glasačkom listiću.

Ukidanje političkih stranaka, zabranjivanje medija, neodržavanje izbora, korupcija na svim razinama, otimanje ljudi na ulicama… Živjela EU, živjela demokracija, slava Ukrajini!