Berlinski kafić zabranio ulaz bijelcima i dobio 660.000 eura od države

Jedan kafić–coworking prostor u Berlinu otvorio je novu raspravu o diskriminaciji, javnom novcu i identitetu u Europi koja se sve češće suočava s optužbama za tzv. “endofobiju” – mržnju prema vlastitoj kulturi i identitetu.

Organizacija BIWOC Rising, koja djeluje u berlinskoj četvrti Kreuzberg, vodi prostor koji opisuje kao “sigurno okruženje” namijenjeno “crnim, autohtonim i ženama drugih rasa”, kao i trans, inter i nebinarnih osobama “obojenog identiteta”.

U praksi to znači da je bijelcima i heteroseksualnim osobama zabranjen pristup.

Ovaj slučaj privukao je pažnju jer otkriva dublju proturječnost u suvremenim europskim politikama protiv diskriminacije. Godinama se financiraju projekti koji promiču “raznolikost i jednakost”, uz naglasak na zaštiti ranjivih skupina. Međutim, u nekim slučajevima taj pristup prelazi u stvaranje odvojenih prostora pod novim pojmovima poput “sigurnih zona”, “ne-miješanih prostora” ili “dekolonijalnih inicijativa” – što se u praksi svodi na tešku diskriminaciju.

No ključni problem nije samo diskriminacija, nego i način financiranja. Prema dostupnim podacima, organizacija BIWOC Rising je između 2021. i 2024. primila više od 660 tisuća eura iz državnog programa Demokratie leben!, koji je pokrenulo njemačko ministarstvo s ciljem borbe protiv ekstremizma, jačanja tolerancije i demokracije.

Drugim riječima, javni novac namijenjen društvenoj koheziji završava u projektu koji selektira ljude na temelju rase i seksualne orijentacije. Problem nije u postojanju programa za pomoć određenim skupinama. Jedno je pružiti pomoć ugroženima, a drugo je zabraniti pristup nekome isključivo zbog njegove boje kože.

U Njemačkoj se ova rasprava dodatno zaoštrila jer se program Demokratie leben! trenutno preispituje. Ministrica Karin Prien najavila je strože kontrole i poručila da korisnici javnih sredstava moraju djelovati unutar ustavnog i demokratskog okvira. Iako to zvuči kao nešto što se podrazumijeva, sama potreba za takvom izjavom izaziva zabrinutost.

Slučaj iz Berlina nije usamljen. U državama poput Francuske, Belgije, Nizozemske i Švedske sve su češći događaji i inicijative koje su zatvorene za određene skupine, bilo po osnovi rase, porijekla ili seksualne orijentacije.

Iako takvi projekti nisu uvijek trajni niti uvijek izravno financirani javnim novcem, često dijele istu ideju — segregaciju predstavljaju kao oblik društvene kompenzacije ili “pravde”. I nekako su uvijek usmjereni protiv bijelaca, heteroseksualaca ili kršćana. Stvarno se moramo zapitati u što se to Europa pretvara i zbog čega toliko mrzi svoju kulturu i nasljeđe.

Europa je desetljećima osuđivala segregaciju kao neprihvatljivu, a danas se u određenim krugovima ona ponovno uvodi, ali pod drugačijim jezikom — kao zaštita, inkluzija ili društvena ravnoteža.

Programi poput Demokratie leben! ili europski fondovi poput CERV, vrijedni milijarde eura, financiraju organizacije koje promiču “prava i jednakost”. No u praksi sve veću ulogu ima ideološki okvir — organizacije koje koriste određeni diskurs lakše dolaze do financiranja i javne vidljivosti.

Europa se tako suočava s ozbiljnim pitanjem: što se događa kada tzv. “borba protiv diskriminacije” počne sama generirati diskriminaciju? Ako se takvi trendovi nastave, postoji realna opasnost da će dodatno produbiti društvene podjele i stvoriti nove napetosti na već opterećenom kontinentu.