Piše: Arsen Miletić
Uvijek popularne priče o stalnom rastu životnog vijeka obično se povezuju s napretkom medicine, ali brojna zanimljiva prateća pitanja sigurno ne možemo zanemariti. Kao prvo, porast životnog vijeka debelo usporava posvuda, a u SAD se trend već prije nekoliko godina okrenuo. Znači, tamo se živi kraće usprkos naprednoj medicini. Jesmo li stigli do plafona ili je nešto drugo u pitanju?
Govoriti o mogućem ljudskom životnom vijeku predstavlja špekulaciju. Većina umre ranije nego bi trebalo: zbog gladi, loših higijenskih uvjeta ili neke od brojnih fatalnih bolesti. Tu valja primijetiti da je životni vijek za životinje u divljini dobro poznat, većina ga i doživi (ako isključimo pomor na početku života i ako ne budu pojedeni), a pobolijevanje tijekom života je neusporedivo rjeđe nego kod čovjeka. Naglašavam, tu mislim na životinje u divljini. Stupanj pobolijevanja kod pasa, mačaka i drugih domaćih životinja sličan je kao i kod čovjeka. Zato što o njima i brine čovjek, često na potpuno promašen način.
Može se reći da te životinje žive u okolišu koji je za njih prirodan, hrane se hranom koja im je prirodno namijenjena (osim ako im čovjek ne uništi životni prostor, često pod izgovorom uspostavljanja nekakve „ravnoteže“), a količina stresa ne mijenja se puno, čak i kada govorimo o stoljećima. To kod ljudi nikako nije slučaj. Hajde, zapitajte se zašto je rak kod divljih životinja iznimno rijedak…
Uvjeti života kod čovjeka, utjecaj industrije, količina raznih vrsta zračenja, kvaliteta hrane i količina stresa doživjeli su ogromne promjene u kratkom razdoblju. Naravno da su se uvjeti života znatno popravili u novijoj prošlosti, ali puno toga i ne ide na ruku. Nastupile su drastične negativne promjene, na koje se ne možemo brzo prilagoditi.
Ono što zovemo bolestima nastaje upravo zbog prevelikog odmaka od stanja na koje je tijelo prilagođeno kroz povijest. Veći odmak rezultira s više bolesti. Znam da je neke odmake moguće i smanjiti, ali to je poprilično teško, nekada i nemoguće. Mnogi biraju bezbrižniju pomoć za anomalije. Lijekove.
Tu dolazimo do skliske zone. Uopće ne sumnjam da lijekovi mogu ublažiti ili zamaskirati simptome onoga što nazivamo bolestima. To nije rješenje problema, ali tako se osjećamo ugodnije, makar privremeno. Ponekad će spasiti, a ponekad i produžiti život. Ali, ne zaboravite, još uvijek smo u zoni velikog odmaka, a taj odmak se toksičnim lijekovima i povećava.
Drugim riječima, šanse za nastanak ozbiljnijih bolesti tako mogu biti samo veće. Čovjek se brzo nađe u okruženju doživotnih terapija, bilo da je riječ o Aspirinu, lijekovima za kolesterol i tlak, antidepresivima ili nečem sličnom. Kada se gleda na količine potrošenih lijekova, nameće se dojam da je čovjek živo biće s urođenim greškama, bespomoćno da preživi bez vanjske pomoći.
Ako smo se zakopali do takve faze, onda je stanje stvarno ozbiljno i svaki preživljeni dan možemo slaviti poput loto dobitka. Ali, ponovit ću, bolesti ne nastaju zbog manjka lijekova. Ako se istinski potrudimo i smanjimo odmak od idealnog, možda se nasmiješi i koja godina više… Ma što koja godina? Plafon je nepoznanica, pretpostavljam da je znatno iznad onoga što danas doživljavamo. Može li Metuzalem biti inspiracija?
Za pitanja i savjete autora možete kontaktirati na: zdravljezatebe@gmail.com
Ostavite komentar