Mordechai Vanunu – nevjerojatna priča znanstvenika koji je razotkrio Izraelske nuklearne tajne

Mordechai Vanunu, rođen u Maroku, bivši je izraelski nuklearni tehničar i mirovni aktivist koji je, pozivajući se na svoje protivljenje oružju za masovno uništenje, otkrio detalje izraelskog programa nuklearnog oružja britanskom tisku 1986. godine.

Priča počinje godine 1976. kada se Vanunu prijavio za posao u Centru za nuklearna istraživanja Negev, izraelskom postrojenju koje se koristi za razvoj i proizvodnju nuklearnog oružja, a nalazi se u pustinji Negev južno od Dimone. Većina svjetskih obavještajnih agencija procjenjuje da je Izrael razvio nuklearno oružje još 1960-ih, ali zemlja je namjerno održavala “nuklearnu nejasnost”, ne priznajući niti poričući da posjeduje nuklearno oružje.

Vanunu je od prijatelja svog brata Meira čuo da postrojenje oglašava dobro plaćene poslove. Nakon dugog razgovora sa službenikom za sigurnost postrojenja, primljen je na obuku. Potpisao je ugovor kojim se zabranjuje otkrivanje osjetljivih sigurnosnih materijala i morao je obećati da neće posjećivati ​​nijednu arapsku ili komunističku zemlju pet godina nakon prestanka zaposlenja u postrojenju. Prošao je zdravstvene preglede, nakon čega je započela njegova obuka.

Tijekom rada u postrojenju, njegovi politički stavovi počeli su se mijenjati i postao je kritičan prema mnogim politikama izraelske vlade. Protivio se Libanonskom ratu 1982. godine, a kada je pozvan u taj rat kao rezervni vojnik u Inženjerijskom korpusu, odbio je obavljati terenske zadatke i umjesto toga obavljao je kuhinjske dužnosti.

Dao je otkaz 27. listopada 1985. zbog ponovljenih pokušaja nadređenih da ga prebace na zadatke koji su bili manje osjetljivi od njegovih prethodnih pozicija u objektu. Dobio je otpremninu od 7500 dolara a Vanunu je opisivao svoj odlazak kao otkaz.

Odlučio je putovati, prvo je odletio u Mjanmar, gdje je upoznao i sprijateljio se s Fionom Gall, kćeri britanskog novinara Sandyja Galla. Zatim je odletio u Tajland, a odatle je otišao u Australiju letom za Sydney. Vanunu je odlučio trajno se nastaniti u Sydneyu i nakon deset dana razgledavanja grada pronašao je posao kao perač posuđa u hotelu Menzies, a zatim u grčkom restoranu.

Dok je bio u Australiji, Vanunu je upoznao Oscara Guerrera, novinara iz Kolumbije. Guerrero je nagovorio Vanunua da proda njegovu priču, tvrdeći da njegova priča i fotografije vrijede i do milijun dolara. Nakon što nije uspio zainteresirati Newsweek, Guerrero se obratio britanskom Sunday Timesu, a u roku od nekoliko dana Vanunua je intervjuirao novinar Sunday Timesa Peter Hounam.

U upornoj namjeri da zaradi još novca, novinar Guerrero se u kolovozu 1986. obratio izraelskom konzulatu, nudeći pomoć u pronalaženju izraelskog “izdajnika”. Guerrero se nadao da će biti plaćen. Sastao se s izraelskim obavještajnim časnikom Avijem Klimanom i ispričao mu Vanunuovu priču. Kliman je isprva bio sumnjičav, ali je zapisao Vanunuovo ime i broj putovnice, što je provjereno. Sastali su se drugi put, tijekom kojeg je Guerrero predao četiri grubo kopirane fotografije.

Vjerojatno saznavši za to, 10. rujna 1986. Vanunu je odletio u London iz Australije. Tamo je, kršeći svoj ugovor o neotkrivanju, Vanunu otkrio Sunday Timesu svoje informacije o izraelskom nuklearnom programu, uključujući fotografije koje je tajno snimio na lokaciji Dimona.

Vanunu je dao detaljne opise odvajanja litija-6 potrebnog za proizvodnju tricija, bitnog sastojka fisijskih bombi pojačanih fuzijom. Vanunu je opisao korištenu obradu plutonija, navodeći stopu proizvodnje od oko 30 kg godišnje, te je izjavio da Izrael koristi oko 4 kg po bombi. Iz tih informacija bilo je moguće procijeniti da Izrael ima dovoljno plutonija za oko 150 nuklearnih bombi.

Tijekom boravka u Britaniji, Sunday Times je isprva smjestio Vanunua u hotel u Londonu blizu prostorija novina, ali ubrzo nakon toga premješten je na ono što se smatralo sigurnijom lokaciju: kolibu u blizini Welwyna, u ruralnom Hertfordshireu, koja se nalazila na nepoznatoj lokaciji i do koje se dolazilo uskom cestom.

Izraelska vlada, tada predvođena Shimonom Peresom, odlučila je oteti Vanunua i dovesti ga u Izrael kako bi se suočio sa suđenjem. Ali vlada je bila odlučna izbjeći narušavanje dobrih odnosa s britanskom vladom, tada vođenom premijerkom Margaret Thatcher. S obzirom na to da izraelska vlada nije htjela riskirati sukob s britanskim obavještajnim službama, odlučila je da će Mossad pokušati tajno nagovoriti Vanunua da napusti britanski teritorij svojom voljom.

Stalnim nadzorom i analizom Mossadovih psihologa, Mossad je otkrio da je Vanunu postao usamljen i željan ženskog društva. Prerušena u američku turistkinju pod nazivom “Cindy”, izraelska agentica Mossada Cheryl Ben Tov sprijateljila se s Vanunuom i 30. rujna 1986. nagovorila ga da s njom odleti u Rim na odmor.

U međuvremenu, izraelskom mornaričkom brodu INS Noga naređeno je da otplovi prema Italiji. Noga je bio prikriveni trgovački brod, izvana izgledao kao teretnjak a iznutra opremljen elektroničkom nadzornom opremom i satelitskom komunikacijskom opremom, a prvenstveno se koristio za presretanje komunikacijskog prometa u lukama drugih zemalja.

Kad su stigli u Rim, Vanunu i Ben Tov su taksijem otišli do stana u staroj gradskoj četvrti, gdje su trojica Mossadovih operativaca koji su čekali svladala Vanunua i ubrizgala mu paralizirajući lijek. Kasnije te noći stigao je bijeli kombi koji je unajmila izraelska ambasada, a Vanunu je odnesen do vozila dok je bio vezan za nosila. Kombi je s Vanunuom i agentima vozio do doka grada La Spezije, gdje su se ukrcali na gliser koji je čekao i stigao do Noge usidrene uz obalu. Posada Noge dobila je naređenje da se okupi u zajedničkoj dvorani broda iza zaključanih vrata, dok su se Vanunu i Mossadovi agenti ukrcavali na brod, koji je zatim krenuo za Izrael. Tijekom putovanja, Vanunu je bio držan u osamljenoj kabini, samo s agentima Mossada.

Dana 30. kolovoza 1987. započelo je Vanunuovo suđenje. Optužen je za izdaju, tešku špijunažu i prikupljanje tajnih informacija s namjerom narušavanja državne sigurnosti. Suđenje, održano u tajnosti, održalo se na Okružnom sudu u Jeruzalemu.

Tijekom suđenja, Vanunu je doveden na sud noseći motociklističku kacigu kako bi mu sakrili lice. Dana 1. rujna 1987., dok je vođen na sud, Vanunu je pokušao skinuti kacigu i počeo vikati u očiglednom pokušaju da razgovara s novinarima u blizini. Njegovi stražari su ga spriječili upotrebom fizičke sile, a policijske sirene su uključene kako bi prigušile njegov glas.

Vanunu je svih 18 godina odslužio u zatvoru Shikma u Aškelonu, od čega je 11 godina proveo u prisilnoj samici. Dok je bio u zatvoru, Vanunu je sudjelovao u manjim djelima nepoštivanja propisa, poput odbijanja psihijatrijskog liječenja, odbijanja razgovora sa stražarima, čitanja samo novina na engleskom jeziku umjesto hebrejskih, odbijanja rada, odbijanja ručka kada bi mu se poslužio i gledanja samo BBC televizije. “On je najtvrdoglavija, najprincipijelnija i najčvršća osoba koju sam ikada upoznao”, rekao je njegov odvjetnik Avigdor Feldman.

Godine 1998. Vanunu se žalio Vrhovnom sudu tražeći oduzimanje izraelskog državljanstva. Ministar unutarnjih poslova odbio je Vanunuov zahtjev uz obrazloženje da nema drugo državljanstvo. Odbijen mu je uvjetni otpust jer je odbio obećati da nikada neće govoriti o objektu Dimona ili svojoj otmici i zatvoru.

Vanunu je pušten iz zatvora 21. travnja 2004. Okružen desecima novinara i dvojicom svoje braće, održao je improviziranu konferenciju za novinare, ali je odbio odgovarati na pitanja na hebrejskom zbog patnje koju je, kako je rekao, pretrpio od strane Države Izrael. Vanunu je rekao da su ga izraelska obavještajna agencija Mossad i sigurnosne službe Shin Bet pokušale lišiti zdravog razuma držeći ga u samici. “Niste me uspjeli slomiti, niste me uspjeli izluditi”, rekao je. Vanunu je pozvao na nuklearno razoružanje Izraela i na njegovo ukidanje kao židovske države. Konferenciji je prisustvovalo oko 200 pristaša i manji broj protuprosvjednika.

U snimkama intervjua objavljenim nakon puštanja na slobodu, čuje se kako kaže: “Nisam ni izdajica ni špijun, samo sam želio da svijet zna što se događa.” Također je rekao: „Ne treba nam židovska država. Treba postojati palestinska država. Židovi mogu i živjeli su bilo gdje, tako da židovska država nije potrebna.“

Međunarodni pozivi na slobodu kretanja i slobodu govora koje su uputili Amnesty International i druge organizacije koje podržavaju Vanunua Izrael je ili ignorirao ili odbacio.

Dana 19. svibnja 2015. Vanunu se oženio norveškom profesoricom Kristin Joachimsen u Luteranskoj crkvi Otkupitelja u Jeruzalemu. Norveški ministar Vidar Helgesen rekao je da je Norveška zatražila od Izraela da ukine ograničenja protiv Vanunua da napusti Izrael iz humanitarnih razloga.

U srpnju 2024. Vanunu je na Twitteru objavio da su sva ograničenja obnovljena za još godinu dana i da će svoju sljedeću objavu pisati tek sa slobode.