Znate li pravo porijeklo Uskrsa?

Uskrs se danas doživljava kao jedan od najvažnijih kršćanskih blagdana – vrijeme obiteljskog okupljanja, obojenih jaja, čokoladnih zečeva i simbolike novog života. No, iza te slike krije se slojevita povijest koja daleko nadilazi samo kršćansku tradiciju.

Kršćanski Uskrs obilježava uskrsnuće Isusa Krista i time predstavlja temelj vjere za milijune ljudi diljem svijeta. Međutim, mnogi povjesničari i istraživači religije ističu da su brojni običaji povezani s Uskrsom stariji od samog kršćanstva.

Jedna od najčešće spominjanih poveznica vodi prema Ištar, drevnoj božici ljubavi, plodnosti i seksa iz mezopotamske mitologije. Iako lingvistička povezanost između njezina imena i engleske riječi “Easter” nije jednoznačno dokazana, sličnost je više nego jasna.

Priča o Ištar nevjerojatno je slična priči o Isusu. U mezopotamskoj mitologiji, božica Ištar (ili njezin sumerski pandan, Inanna) silazi u podzemni svijet, biva ubijena, a potom uskrsava i vraća se u život kako bi se vratila u svijet živih. Njezina priča usredotočuje se na sezonski, ritualni ciklus smrti i ponovnog rođenja.

Osim Ištar, slična priča sa uksrsnućem se ponavlja i u drugim civilizacijama:

• Oziris (Egipćanin): Ubio ga je i raskomadao njegov brat Set, a Ozirisa je ponovno sastavila i uskrsnula njegova supruga Izida, postavši gospodar zagrobnog života.
• Baal (Kanaanac): Bog plodnosti koji se borio protiv Mot (smrti) i vratio se u život, simbolizirajući sezonske kiše i rast usjeva.
• Dioniz (grčki): U orfičkim tradicijama, rastrgali su ga Titani i uskrsnuo/ponovno se rodio iz Zeusovog bedra.
• Adonis (grčki/sirijski): Ubio ga je divlji vepar, dopušteno mu je da se dio godine vrati iz podzemlja, što predstavlja poljoprivredne cikluse.
• Atis (frigijski): Bog vegetacije koji je umro pod drvetom i uskrsnuo, vraćajući život prirodi.
• Ištar (mezopotamska): Sišla je u podzemlje, ubijena, a kasnije uskrsnula i vratila se u gornji svijet.

U starim civilizacijama proljeće je bilo vrijeme ponovnog buđenja prirode. Nakon duge zime dolazilo je razdoblje rasta, plodnosti i novog života. Upravo su ti ciklusi prirode bili temelj brojnih poganskih rituala koji su slavili obnovu života.

Jaje je jedan od najstarijih simbola tog procesa. U mnogim kulturama ono predstavlja početak, stvaranje i potencijal novog života. Još su stari Perzijanci i Egipćani bojili jaja tijekom proljetnih festivala, mnogo prije nego što je ta praksa postala dio kršćanskog Uskrsa.

Slično vrijedi i za zeca, odnosno kunića. Ova životinja poznata je po iznimnoj plodnosti, pa je kroz povijest postala simbol razmnožavanja i obilja. U europskim poganskim tradicijama zec je bio povezan s božanstvima proljeća i plodnosti.

Tek kad je rimski car Konstantin odlučio da će kršćanstvo biti službena religija rimskog carstva, Uskrs se počeo obilježavati kao kršćanski blagdan. I zato je jasno da su današnji uskrsni simboli – jaja i zečevi – zapravo ostaci tih drevnih vjerovanja. Kršćanstvo ih nije stvorilo, već ih je tijekom širenja vjere prilagodilo i uklopilo u vlastitu simboliku.

Takav proces nije neobičan. Povijest religije puna je primjera gdje nove religije preuzimaju postojeće običaje kako bi bile bliže ljudima koji ih prihvaćaju. To se dogodilo i s drugim blagdanima koji danas imaju kršćansko značenje, ali starije korijene.

Zanimljivo je da se i sam datum Uskrsa i dandanas određuje prema lunarnom kalendaru – slavi se prve nedjelje nakon punog mjeseca poslije proljetne ravnodnevnice. Taj način računanja vremena također ima duboke veze s drevnim prirodnim ciklusima i poganskim vjerovanjima.

Unatoč svemu tome, kršćani danas ne propituju svoj blagdan i vjeruju da se radi o obilježavanju Božjeg sina i njegovog ustanka iz groba. Svatko ima pravo vjerovati što hoće.

Ipak danas, sve veći broj ljudi pokazuje interes za istraživanje tih starijih, poganskih korijena. Ne nužno kako bi osporili religiju, već kako bi bolje razumjeli kako su se običaji razvijali kroz vrijeme.

U tom smislu, Uskrs se može promatrati kao zanimljiv spoj različitih tradicija – kršćanske teologije kao dio državne vjere starog Rima i drevnih vjerovanja u božanstva povezanih s prirodom. Upravo ta kombinacija možda i objašnjava njegovu trajnu popularnost.

Jer bez obzira na to dolazi li simbolika iz crkve ili iz davnih proljetnih festivala, poruka ostaje slična: nakon tame dolazi svjetlo, nakon zime dolazi proljeće. Novi početak i nova nada.