Jutro na riječkoj tržnici. Štandovi su puni boja — crvene paprike, žute dinje, ljubičasto grožđe. Na prvi pogled, obilje domaće robe. Ali počnete čitati naljepnice i odjednom shvatite da se vaša šetnja lokalnom tržnicom pretvorila u put oko svijeta. Paprika babura — Albanija. Dinja — Tunis. Limun — Južnoafrička Republika. Rajčica — Nizozemska. Mrkva — Njemačka. Trešnje — Turska.
Hrvatska je u kolovozu, u punoj sezoni, usred ljetne žege koja zri sve što raste. Ali na policama naših tržnica i supermarketa više od polovice povrća dolazi iz drugih zemalja.
“Propalo nam je 70 posto paprike”
Danijela Stanešić, tajnica Udruge podravskih proizvođača povrća i povrtlarka iz Vukosavljevice u Virovitičko-podravskoj županiji, govori bez uljepšavanja. Ove godine klimatski uvjeti bili su dobri — nije bilo velikih nevremena, suše, poplave. Idealna godina za povrće. I svejedno, na njenom OPG-u propalo je 70 posto paprike babure.
Razlog nije priroda. Razlog su europska zelena pravila kojima se hrvatska poljoprivreda mora pridržavati, a koja drastično ograničavaju dostupna zaštitna sredstva. Dok hrvatski povrtlar smije koristiti određeni spektar sredstava za zaštitu bilja, albanski, makedonski ili turski proizvođač radi po znatno blažim propisima. Rezultat je predvidljiv: Stanešićeva smije tretirati paprike jednom, oni tretiraju tri puta, prinos im je dvostruko veći, cijena dvostruko niža.
“Nemamo ni izdaleka dovoljna zaštitna sredstva. Dajte da nastupamo s istih pozicija,” kaže Stanešić. Nije to naivna molba — to je ekonomska logika. Kad vam pravila igre nameću trošak koji konkurencija ne plaća, niste u tržišnoj utakmici. Vi ste u nečemu drugome.
Šljiva za 60 centi, satnica radnika sedam eura
Brojke su brutalne. Stanešić za kilogram šljive od otkupljivača dobiva 60 centi. Satnica radnika koji bere tu šljivu iznosi sedam eura. Da bi zaradila sedam eura, mora prodati gotovo 12 kilograma šljiva. To nije marginalan problem — to je strukturna neodrživost.
Uz to, država redovito podiže minimalnu plaću — što je pohvalno za radnike — ali teret te razlike pada isključivo na poslodavca, u ovom slučaju malog obiteljskog OPG-a. “Država kaže: ‘Dižemo plaće!’ Ne diže ona plaće, nego mi, poslodavci. Mi snosimo taj teret,” kaže Stanešić.
Udruga podravskih proizvođača povrća, koja broji oko 150 članova, traži jedno od dva rješenja: ili drastično smanjenje uvoza u špici sezone, kad domaće ima svega i nije potreban uvoz, ili uvođenje carina na proizvode iz trećih zemalja koji ne zadovoljavaju iste standarde kao domaći. Zahtjev zvuči logično. Odgovor iz Ministarstva za sada — šutnja.
Što piše na naljepnicama
Prošetajmo malo između polica. U jednom domaćem lancu: limun iz Južnoafričke Republike na akciji za 1,29 eura pola kilograma. Isti agrum u drugom lancu dolazi iz Argentine. Paprika roga — Turska, Makedonija, Albanija. Breskva — Grčka i Španjolska. Rajčica — Nizozemska i domaća, ali bez oznake je li ekološka ili konvencionalna. Mrkva — Njemačka.
Grožđe? Kilogram za 2,79 eura, dolazi iz Hrvatske, Italije i BiH. Šljiva domaća 1,39 eura za kilo. Kilogram breskve 1,99 eura.
Ono što se ne vidi na naljepnici — koji pesticidi su korišteni u uzgoju, kakvim je standardima tretiran radnik koji je brao, koliko je kilometara ta hrana prevalila. Hrvatska uvozi mrkvu iz Njemačke u srpnju. Srpanj. Ljeto. Sredina vegetacijske sezone. Mrkva raste u svim klimatskim pojasevima Hrvatske. Ali Nijemci je prodaju jeftinije, pa ovamo stiže.
Europska shizofrenija
Tu leži i šira paradoks europske prehrambene politike koji povrtlari naglašavaju, ali koji rijetko pronalazi prostor u javnoj raspravi. Europska unija traži od svojih poljoprivrednika neke od najstrožih ekoloških standarda na svijetu — ograničenja pesticida, normi za vodu i tlo, postupanja prema životinjama. Istovremeno, dopuštaju da na europsko tržište ulazi hrana iz zemalja koje te standarde ne poznaju, uz minimalne carinske barijere.
To nije slobodna tržišna utakmica. To je utakmica u kojoj jedna strana igra s rukama vezanim iza leđa. Europska komisija tu nedosljednost prepoznaje kao problem — termin koji se koristi je “mirror clauses”, zrcalne klauzule, odnosno obveza da uvozna hrana zadovoljava iste standarde kao domaća — ali implementacija kasni godinama.
Što za kupca znači “domaće”
Na riječkoj tržnici, na kraju, stoje dva čovjeka pred istim štandom. Jedan gleda cijenu. Drugi gleda naljepnicu. Za prvog, albanska paprika na 1,29 eura pobjeđuje domaću na 1,89 eura — bez rasprave. Za drugog, u onih 60 centi razlike piše nešto više: radi li se o povrtlaru čija je obitelj već tri generacije na istoj njivi, ili o industrijskom pogonu koji koristi sredstva zabranjena u EU-u.
Danijela Stanešić i njezini kolege ne traže milosrđe. Traže jednaka pravila. Uvoz koji zadovoljava iste standarde koje se traže od domaćeg proizvođača. Sezonu u kojoj polica ima mjesta za ono što raste dvadesetak kilometara dalje, a ne samo za ono što je stiglo iz Tunisa.
Nije to puno tražiti. Samo se čini da nitko ne sluša.
Ostavite komentar