Kemoterapija – spas ili put bez povratka?

Piše: Arsen Miletić

Da li se nalazimo pred pobjedom u borbi protiv raka? Slušajući medije, mogli bi pomisliti da smo tek mali korak udaljeni. Nove terapije izviru na dnevnoj bazi, ali tinjajuća nada gasi se istim tempom. Istraživački novac kao da odlazi u vjetar, a zid raka čvršći je od armiranog betona. Uz to, incidencija je već više godina u porastu. Zlo se množi, depresivna nemoć također.

Dakle, usprkos brojnim novim li­je­kovima (uključujući i tzv. “pa­metne” lijekove), saznanja nisu optimistična. Osim nekih tipova leukemije, raka dojke, kože i debelog crijeva, izlječe­nja kod ostalih vrsta raka su rijetka. Više kao izuzetak. Kon­vencionalne terapije predstavljaju veliko razočarenje. Postoje li sistemske greške u pristupu?

Kemoterapija predstavlja izu­zetan toksični udar. Usprkos svim naporima da se stanje iz­mijeni, ovakva terapija ubija i sta­nice raka i zdrave stanice. Što je najgore, tako se uništava imu­nološki sustav, ključni faktor u obrani od bolesti. (Znamo da se u tijelu svakoga dana ge­neriraju stanice raka, ali ih zdrav imu­nološki sustav drži pod kont­rolom.) Netko je rekao da je skoro perverzno toliko potko­pavati glavnu liniju ob­rane. 

Mnogi timovi znanstvenika pokušavaju doći do odgovora na zastrašujuće saznanje (koje već dugo nije tajna): Zašto konvencionalni tretmani često uz­rokuju novi rak? Zašto toliko često pridonose širenju bolesti?

Kako stanice raka rastu brže od zdravih, smatra se da će kemoterapija prvo ubiti baš njih. To se na početku zaista i događa. Ali, zbog iznimne tok­sičnosti, kemoterapiju nije mo­guće uzimati u kontinuitetu, već samo u ciklusima. Kakav-takav oporavak između ciklusa je neophodan. Nažalost, ovakvi prekidi omogućuju bolesti da se, recimo to tako, presloži i modificira svoju obranu. Kao što bakterije postanu otporne na antibiotike, tako i stanice raka postaju sve otpornije na citostatike. Sve veća rezistencija podrazumijeva upotrebu sve jačih lijekova, što opet znači još teže posljedice za preostala zdrava tkiva.

No, najgore tek slijedi… Progresivna kemote­rapija često dovodi do stvara­nja matičnih stanica raka, ne­kakve jezgre zla, koja je gotovo neuništiva. (Metastaze se ne mo­gu razviti bez matičnih sta­nica.) Ove stanice su beskrajno pametne i beskrajno opake. Služe se svojevrsnom mimikrijom, sve dok ne uspostave ko­lonije na drugim lokacijama.

Kako citostatici dovode do DNA-oštećenja, u tijelu se po­kreće i specifična DDSP reakcija. Stanice s oštećenom DNA počinju izlučivati protein WN T16B, dolazi do interakcije s obližnjim tumorskim stanicama, što u krajnjoj instanci zna­či dodatnu progresiju bo­lesti u okolno zdravo tkivo. Čak i dje­lovanje lijekovima na angi­o­genezu (razrastanje krvnih žila, koje hrane rak) ne djeluje dobro. Stanice raka reagiraju migrirajući još brže i radikalnije. Izgleda kao da rak još više podivlja (postaje invazivniji) kada ga se pokuša istrijebiti ra­dikalnim terapijama. Dobije nekakav bizarni vjetar u leđa, a to sigurno nije ono što bi ikada poželjeli. Naravno, kada iskru života tražimo tamo gdje je nikada nije ni bilo.

Za pitanja i savjete autora možete kontaktirati na: zdravljezatebe@gmail.com