Hrvatska u scenariju globalne nestašice hrane: mit o samodostatnosti i tko bi zapravo preživio

U svijetu koji se sve češće suočava s poremećajima u opskrbnim lancima, ratovima i klimatskim ekstremima, pitanje hrane ponovno dolazi u prvi plan. Hrvatska se na prvi pogled čini kao zemlja koja nema razloga za brigu — plodna zemlja, voda u izobilju, relativno blaga klima. No kada se zagrebe ispod površine, slika postaje puno složenija, a u nekim segmentima i zabrinjavajuća.

Danas Hrvatska nije gladna zemlja, ali to ne znači da je prehrambeno sigurna. Velik dio hrane na policama dolazi iz uvoza, od mesa do prerađenih proizvoda. Supermarketi su puni, ali taj privid stabilnosti u potpunosti ovisi o globalnoj trgovini. Ako bi se taj sustav ozbiljno poremetio, kroz neku veliku krizu poput nestašice nafte ili globalnog rata, Hrvatska bi se vrlo brzo suočila s pitanjem: što zapravo proizvodimo sami?

U teoriji, Hrvatska ima sve preduvjete za samodostatnost. Ogromne površine obradivog zemljišta, različite klimatske zone, dostupnost vode i relativno mala populacija. No problem je u tome što se velik dio tog potencijala ne koristi. Poljoprivreda je desetljećima zapostavljena, sela se prazne, a proizvodnja stagnira ili opada.

Ako govorimo o razlozima, političari, mediji i raznorazni “stručnjaci” režima će reći da je to normalna posljedica procesa urbanizacije, ili selidbe ljudi u druge EU države. Ali “teoretičari” će reći da se tu radi o namjernom uništavanju izvora hrane. Od famozne farme Lukač, preko uništenja mljekarskih zadruga, do tzv. pandemije svinjske kuge i masovnog istrebljivanja potpuno zdravih svinja. Što je dovelo do uništenja malih proizvođača i velike zarade jednog HDZ-ovog ministra.

Ali s druge strane, hrvatsko selo još uvijek ima ono što grad nema — zemlju, znanje i barem minimalnu razinu samoodrživosti. Ljudi koji žive na selu, ili imaju pristup zemlji, imaju realnu šansu prilagoditi se. Možda neće imati luksuz, ali neće ostati bez hrane. Povrtnjak, kokoši, voćke — to su stvari koje u kriznim situacijama čine ogromnu razliku.

No ni selo nije ono što je nekad bilo. Demografski pad i starenje stanovništva znače da je sve manje ljudi koji se aktivno bave proizvodnjom hrane. Mnoge oranice stoje zapuštene, a znanje koje je nekad bilo standard polako nestaje. U slučaju dugotrajne krize, Hrvatska bi se morala vrlo brzo “vratiti na zemlju”, doslovno i figurativno.

Zagreb, kao najveći grad, bi u takvom scenariju bio najranjiviji, a zatim i drugi veći gradovi. Prvih nekoliko tjedana možda bi prošlo uz zalihe i kontroliranu distribuciju, ali dugoročno bi se pojavio ozbiljan problem. Gradovi ne proizvode hranu, oni je samo konzumiraju. Bez stalnog dotoka, sustav se počinje raspadati — ne samo ekonomski, nego i društveno.

Pojavila bi se i nova podjela među ljudima: oni koji imaju pristup zemlji i oni koji nemaju. Vikendice, naslijeđene parcele, čak i mali komadi zemlje postali bi izuzetno vrijedni. Ljudi bi se počeli vraćati selu, ne iz nostalgije, nego iz nužde. Taj proces bi bio kaotičan, ali ne i nemoguć.

Jedno od ključnih pitanja je koliko bi Hrvatska mogla postati samodostatna u relativno kratkom roku. Odgovor je — djelomično. Zemlja ima kapacitet, ali nedostaje organizacija, infrastruktura i radna snaga. Država bi u takvom scenariju morala igrati aktivnu ulogu, od poticanja proizvodnje do kontrole distribucije.

Ne treba zaboraviti ni energetsku komponentu. Moderna poljoprivreda ovisi o gorivu, gnojivima i mehanizaciji. Ako bi kriza zahvatila i energente, proizvodnja hrane postala bi dodatno otežana, jer bez gnojiva urod bi se smanjio. To bi posebno pogodilo veće proizvođače koji ovise o industrijskim metodama.

U praksi, prehrana u Hrvatskoj bi se u kriznim uvjetima značajno promijenila. Manje mesa, manje uvozne hrane, više osnovnih namirnica. Povratak jednostavnijoj prehrani bio bi neizbježan. Za neke bi to bio šok, za druge povratak nečemu što nikada nije potpuno nestalo.

U usporedbi s razvijenim zapadnim zemljama, Hrvatska ima jednu neočekivanu prednost — još uvijek postoji određena povezanost s ruralnim načinom života. Mnogi imaju rodbinu na selu, komadić zemlje ili barem iskustvo koje se može obnoviti. To je nešto što, primjerice, Njemačka u velikoj mjeri nema.

Hrvatska, u toj globalnoj slici, nije bez šanse. Ali njezina otpornost neće ovisiti o trgovinama ni uvozu, nego o tome koliko brzo može ponovno naučiti proizvoditi vlastitu hranu. U svijetu gdje police više nisu pune, to je razlika između stabilnosti i kaosa.

Na kraju, zanimljivo je postaviti šire pitanje: koje bi zemlje uopće bile najotpornije u globalnoj nestašici hrane? Stručnjaci kažu da to nisu nužno najbogatije države, nego one koje mogu same proizvesti ono što im treba. U tom kontekstu često se spominju zemlje kao što su: Vijetnam, Tajland, Brazil, Argentina i Indija. Zajedničko im je snažna poljoprivreda na lokalnoj razini i sposobnost da prežive bez globalnih lanaca opskrbe.

Možda je vrijeme da i Hrvatska počne razmišljati u tom smjeru. A prvi korak bi svakako bio micanje s vlasti onih koji guraju globalističku agendu, i kojima je zarada na prvom mjestu a ne dobrobit vlastitog naroda.