Njemačka ima problema s demokracijom. Ne zato što AfD dobiva 20-25 posto glasova na saveznoj razini i time postaje druga stranka u zemlji. Nego — prema mišljenju više od tisuću pravnika — zato što ta stranka uopće smije dobivati glasove. Rješenje? Zabraniti je. I to odmah, po mogućnosti prije jeseni, kad dolaze novi izbori.
Što se zapravo dogodilo
Sredinom srpnja 2026. Republikansko udruženje odvjetnica i odvjetnika (RAV) — organizacija osnovana 1979., politički opredijeljena prema vlastitim riječima kao “lijevo-liberalna”, čiji su rani istaknuti članovi bili nekadašnji kancelar Gerhard Schröder i ministar unutarnjih poslova Otto Schily — uputila je otvoreno pismo Bundesratu i Bundestagu. Zahtjev: odmah pokrenuti postupak zabrane AfD-a pred Saveznim ustavnim sudom.
Pismo je u srpnju potpisalo 500 pravnika. Do 3. kolovoza taj broj se udvostručio — na 1.051 potpisnika. Radi se o odvjetnicima, sucima, državnim odvjetnicima, pravnicima iz uprave i gospodarstva te pravnim pripravnicima.
Pravna osnova na koju se pozivaju jest članak 21. stavak 2. Temeljnog zakona — njemačkog Ustava — koji dopušta zabranu stranaka koje “prema svojim ciljevima ili ponašanju svojih pristaša nastoje ugroziti ili ukinuti slobodni demokratski poredak ili ugroziti opstanak Savezne Republike Njemačke.”
Potpisnici se oslanjaju na ekspertno mišljenje Gesellschaft für Freiheitsrechte (GFF), organizacije nastale 2015., ideološki bliske samom RAV-u. Osam stručnjaka radilo je 13 mjeseci, analiziralo više od tri milijuna podatkovnih točaka i proizvelo dokument od 1.500 stranica koji zaključuje: AfD krši načelo ljudskog dostojanstva i demokratski princip iz Ustava, te bi zabrana pred Ustavnim sudom “vjerojatno bila uspješna.”
Logika koja sama sebe jede
Zaustavimo se ovdje jer ono što slijedi zaslužuje pažnju.
Stranku koja je na federalnim izborima dobila oko 20 posto glasova, a prema anketama za nadolazeće jesenske izbore osvaja i do 25 posto — dakle stranku koju svaki četvrti Nijemac smatra najboljom opcijom za zastupanje svojih interesa — skupina pravnika želi zabraniti zato što ta stranka, prema njihovoj procjeni, ugrožava demokraciju.
Ovu paralogiku može se sumirati rečenicom: branimo demokraciju tako što oduzimamo biračima pravo da glasaju za stranku koju su slobodno izabrali.
Nije to nova ideja. Njemački Ustav jest predvidio mogućnost zabrane stranaka — i ta je odredba nastala 1949. s jednim sasvim konkretnim razlogom: da spriječi ponovni uspon stranke poput NSDAP-a, koja je koristila demokratski sustav da bi ga demolirala iznutra. Do sada je ta odredba primijenjena dvaput — na neonacističku SRP 1952. i na Komunističku partiju KPD 1956. Obje su bile marginalne organizacije bez značajnog biračkog tijela.
AfD nije marginalna organizacija. Ona je druga najveća stranka u Bundestagu, vodeća stranka u nekoliko istočnonjemačkih saveznih pokrajina i jedina ozbiljna opozicija vladajućoj koaliciji. Zabraniti je ne znači zaustaviti neonacizam s rubova društva — znači poništiti glasove svakog četvrtog Nijemca i reći im: vaša demokratska odluka nije valjana jer se mi s njom ne slažemo.
Tko su potpisnici i što im je zajedničko
RAV, organizacija koja stoji iza peticije, nije nevladina organizacija bez agende. To je strukovna udruga s jasnom ideološkom orijentacijom koja to i sama kaže. Organizacija čije ekspertno mišljenje citiraju, ideološki je bliska RAV-u i nastala je 2015. — iste te godine kad je AfD počela dobivati na snazi.
To ne znači da su njihovi pravni argumenti automatski pogrešni. Ali znači da je “1.051 neovisni pravnik spontano zaključio da je AfD protuustavna” neprecizna karakterizacija onoga što se zapravo događa. Precizno je: 1.051 pravnik s ljevičarsko-liberalnim uvjerenjima koji su se organizirali kroz ljevičarsko-liberalno strukovno udruženje potpisali su peticiju organizacije koja je ideološki na istoj liniji.
To je legitimno demokratsko pravo — ali nije to isti tip autoriteta kao da su to učinili nasumično odabrani pravnici bez ideološke koordinacije.
Što vlada misli
Zanimljivo je što Savezna vlada, unatoč pritisku, za sada ne reagira. T-Online, koji je objavio detaljan komentar, primjećuje da vlada “s dobrim razlogom reagira s malo odjeka.” Razlog je pragmatičan: neuspješan postupak zabrane — a povijest pokazuje da su takvi postupci teški i neizvjesni — dao bi AfD-u točno ono što treba uoči izbora: potvrdu da je “establishment” pokušao eliminirati opciju koja građanima smeta.
Lars Klingbeil iz SPD-a (Socijaldemokrati) zauzeo je stav sličan RAV-u, i tvrdi da bi AfD trebalo zabraniti, ali vlada kao cjelina ostaje suzdržana.
Europski trend koji brine više od AfD-a
Zabrana oporbenih stranaka nije isključivo njemačka priča. Europski sud za ljudska prava imao je niz predmeta o zabranama stranaka — i konzistentno naglašava da je zabrana stranke “drastična mjera” koja se smije koristiti samo kad postoji neposredna i ozbiljna prijetnja demokratskom poretku, ne samo programske odrednice koje se nekome ne sviđaju.
Kad je Turska zabranila prokurdske stranke, europske institucije su je kritizirali. Kad je Mađarska ograničavala opozicijske medije, Europa je vikala o autokraciji. Kad 1.051 njemačkih pravnika traži zabranu stranke s četvrtinom biračkog tijela — iste te institucije šute ili odobravaju.
Licemjerje nije u tome što se AfD brani ili napada. Licemjerje je u primjeni dvostrukih standarda koji ovise o tome čija ideologija je na meti.
Što će se zapravo dogoditi
Gotovo ništa, barem kratkoročno. Vlada neće pokrenuti postupak uoči izbora. Ako AfD na jesenskim izborima dobije 25 posto, argument za zabranu postaje još teže prodati biračima koji su glasali za nju. A ako AfD uđe u vladu — što je i dalje malo vjerojatno ali ne nemoguće — pitanje zabrane otpada samo po sebi.
Peticija će biti zaboravljena. AfD će ostati. A 1.051 pravnika dat će doprinos povijesnim primjerima o tome kako zabrinutost za demokraciju ponekad zvuči previše kao zabrinutost za vlastitu poziciju unutar nje.
Ostavite komentar