George Orwell pisao je o Ministarstvu istine u “1984.” Zvalo se MiniTrue na “novogovoru”, a zadatak mu je bio “ispravljanje” informacija — brisanje nepodobnih, izmišljanje korisnih, i kažnjavanje onih koji su govorili drugačije. Orwell je nacrt napisao 1948., smjestio u 1984. — i Britanija, zemlja u kojoj je Orwell živio i pisao, upravo osniva instituciju koja je po svim opisima srodnija tom konceptu nego ijedna vladina agencija u modernoj britanskoj povijesti.
Zove se National Centre for Information Defence, skraćeno NCID.
Što je NCID i tko ga je najavio
Premijer Andy Burnham objavio je osnivanje novog Nacionalnog centra za obranu informacija 22. rujna 2026. u govoru pred Općom skupštinom UN-a u New Yorku. Centar će, prema najavama, “detektirati, atribuirati i ometati” kampanje dezinformacija iz neprijateljskih država, s ciljem zaštite demokratskih institucija i javnog povjerenja.
Centar će raditi zajedno s obavještajnim agencijama, vladinim odjelima, policijom i kompanijama društvenih mreža, a početni rad vodit će se iz Ureda premijera i Kabineta. Burnham je kao sigurnosni problem naveo i “negativni, korozivni narativ o životu u Britaniji” — i ponudio britansko iskustvo drugim nacijama kao model.
Da pročitamo tu rečenicu još jednom: “negativni, korozivni narativ o životu u Britaniji” je sigurnosni problem. Dakle: kritizirati vlastitu vladu može biti klasificirano kao problem koji NCID treba rješavati.
Treći rebranding iste institucije
Silkie Carlo, direktorica Big Brother Watch, odmah je postavila ključno pitanje: “Kako će se NCID razlikovati od Counter Disinformation Unit (CDU) — agenciji koja već postoji i koja je, prema istraživačkom izvješću, nezakonito nadgledala novinare i glasove civilnog društva.
Dakle: Britanija osniva novu agenciju koja će, izgleda, imati još šire ovlasti od zloglasne CDU koja je već trebala biti raspuštena zbog zloupotreba — istraživanje je pokazalo da je CDU nadgledala Twitter račune novinara, akademika, nezavisnih istraživača i parlamentarnih zastupnika koji su se usudili sumnjati u vladine COVID narative. Bili su označeni kao “dezinformatori” — i vlada je pritiskala Twitter da im ograniči doseg.
Nije to bila Rusija. Nije to bila Kina. Bio je to britanski State Department koji je cenzurirao britanske novinare jer su postavljali pitanja o vladinom upravljanju pandemijom. NCID ima isti mandat, iste ovlasti i isti kontekst. Jedina razlika je novi naziv.
Tko odlučuje što je dezinformacija?
Ovo je pitanje broj jedan koje postavljaju kritičari, i na koje vlada nije dala nikakav odgovor.
Burnham je u govoru UN-u tvrdio da Kremlin troši oko 1,7 milijardi dolara “na manipulaciju informacijama” — što je optužba bez navedenih izvora — i da će AI multiplicirati prijetnju.
No problem nije u tome postoji li dezinformacija — postoji. Problem je u tome tko ima ovlast definirati što je dezinformacija, a što je legitimna kritika. Uostalom svaka vlast ima svoj narativ koji gura, to se zove propaganda.
U Britaniji gdje Online Safety Act već daje OFCOM-u (regulatorna agencija medija) sveobuhvatne ovlasti nad domaćim i stranim platformama — praćene globalnim novčanim kaznama, dobnim provjerama i sudskim poremećajima poslovanja — NCID dolazi kao još jedan sloj kontrole nad informacijskim prostorom.
Orwellov problem s Britancima
Postoji ironija u tome da je Britanija — zemlja Orwella, Milla, Lockeaa, zemlja koja je dala svijetu koncepte slobode govora na kojoj se temelji liberalna demokracija — zemlja koja ovakve institucije osniva s lakoćom i bez ozbiljnog parlamentarnog otpora.
Nije to slučajnost. Britanski State je oduvijek imao izuzetno razvijenu sposobnost da institucije kontrole prezentira kao zaštitu. D-Notice sustav koji novinare upozorava što ne smiju objaviti — zove se “medijsko partnerstvo.” GCHQ koji masovno prisluškuje sve digitalne komunikacije — zove se “nacionalna sigurnost.” NCID koji će “detektirati i ometati” informacije koje vlada ne odobrava — zove se “obrana demokracije.”
Orwell bi prepoznao obrazac. Prepoznao ga je 1948. i nazvao ga MiniTrue.
Ostavite komentar