Dok su se europski dužnosnici budili ovog nedjeljnog jutra, 30. kolovoza 2026., stigla je vijest iz Reykjavika. Island je glasao. Rezultat: 52,8 posto glasova protiv nastavka pregovora o ulasku u Europsku uniju, 47,2 posto za. Referendum koji je vlada uokvirila kao “sad ili nikad” — završio je s “nikad”, barem za mandata ove vlade. Jedino mjesto gdje je “da” pobijedio bio je glavni grad Reykjavik. Svaki drugi dio otoka glasao je protiv.
Zašto je Island rekao ne
Priča počinje s ribama. Uvijek kad je Island u pitanju sve počinje s ribama.
Island je jedna od rijetkih zemalja u kojoj ribarstvo nije nostalgična industrija nego živi ekonomski stup. Morski proizvodi i uzgojena riba čine gotovo 47 posto islandskog izvoza. EU zajednička ribarska politika, koja regulira tko smije loviti u kojim vodama i koliko, za islandske ribarske zajednice nije apstraktna regulatornost — ona je egzistencijalna prijetnja. I te zajednice glasaju.
Argument protivnika bio je jednostavan i ubojit: Island već sada ima sve što mu treba od EU-a. Član je Europskog ekonomskog prostora — to mu daje pristup europskom jedinstvenom tržištu bez carina i barijera. Član je Schengenskog prostora — to mu daje slobodu kretanja za ljude. Što bi dobio punim članstvom? Obveznu adopciju EU propisa, uključujući zajedničku ribarsku politiku, zajednički valutni pritisak eura koji bi zamijenio islandsku krunu i — što je u Reykjaviku zvučalo posebno apsurdno — glas koji bi u 720-članom Europskom parlamentu imao otprilike istu težinu kao i Malta.
Dakle Islanđani su shvatili ono što mnogi Hrvati ne razumiju. Članstvom u EU prisiljen si sprovoditi njihove zakone, a istovremeno nemaš praktično nikakav utjecaj na donošenje tih zakona, koji onda postanu obavezni – što ih zapravo čini diktatima.
“Znam da će EU dati neka obećanja o fleksibilnosti, posebno u početku,” rekla je čelnica Stranke neovisnosti Gurún Hafsteinsdóttir, jedna od lica “ne” kampanje, “ali znamo da to neće biti zauvijek.” Logika je ista koja je natjerala Norvežane da dva puta (1972. i 1994.) glasaju protiv EU-a.
Zagovornici “da” nudili su drugačije argumente: EU članstvo bi snizilo inflaciju i kamate, euro bi donio stabilnost umjesto nestabilne krune, a geopolitička sigurnost European solidarity bila bi korisna u kontekstu Trumpovih prijetnji Grenlandu. Taj argument, posebno Trumpov faktor, zapravo je bio taj koji je vladu naveo da ubrza referendum — prvotno planiran za 2027.
Dakle, EU proponenti su igrali na ljudske strahove i bavili se emocionalnom manipulacijom. Islanđani su ipak zaključili drugačije. Europska solidarnost nije vrijedila ribljih voda.
Norveška, Švicarska i klub koji ne želi ulaziti
Island jučer nije učinio ništa što već nisu napravile dvije njegove skandinavske susjede. Norveška je glasala protiv EU-a 1972. i 1994. i od tada živi identičnim modelom — EEA bez članstva — bez vidljivih namjera da to promijeni. Švicarska nije ni u EEA, ali ima seriju bilateralnih sporazuma i svoju valutu frank koji dobro funkcionira. Obje su bogatije od prosjeka EU-a. Obje nadziru vlastitu ribarsku i agrikulturnu politiku. Obje kontroliraju vlastitu valutu, svoje zakone i svoju budućnost.
Kad euroskeptici u drugim zemljama traže modele, Norveška i Švicarska su standardni primjeri. Island je upravo glasao da želi biti treća zemlja na toj listi.
Što to znači za EU
U Bruxellesu to neće biti zapisano kao velika drama. Ursula nije previše kmečala, rezultati su bili donekle očekivani. Islanđani su premali da bi to bila kriza. Ali kao signal o tome što birači misle kad imaju pravo da misle glasno — to je jasno.
Jasno je da uspješne i bogate zemlje ne žele imati veze sa EU jer znaju kuda bi ih to odvelo. S druge strane zemlje poput BiH, Albanije, Crne Gore, Gruzije, Moldavije, Ukrajine pa čak i Turske – sve jedva čekaju ulazak.
Pametnom dosta.
Ostavite komentar