Piše: Alex Krainer
Zapadne „liberalne demokracije“ kao da su zaglavile na putu koji ne vodi nigdje. Najrazorniji aspekt ovoga jest to što birači izgledaju potpuno nesposobni utjecati na bilo kakvu korekciju kursa pogubnih putanja svojih nacija. Ako ništa drugo, samo se brže i s većim uvjerenjem srljamo prema kolapsu. Gospodarstva svih zemalja G7 zaglibljena su u samoizazvanim, kroničnim krizama uzrokovanim prevelikim dugom, previše vojnog avanturizma i patogenim socijalnim politikama.
Pa ipak, čini se da su naši izabrani dužnosnici odlučni u namjeri da nastave istim putem. Čak i kada ljudi glasaju za promjene, kandidati koji predlažu promjene ili su diskvalificirani s dužnosti, sabotirani u svom radu ili na drugi način kooptirani u provođenje istih programa koje su birači odbacili. Najočitiji primjer bio je predsjednik Trump koji je pobijedio na tri izbora na svojoj MAGA platformi, obećavajući da će okončati vječne ratove, vratiti vojsku kući i učiniti Sjedinjene Države globalnom proizvodnom supersilom.
MAGA fatamorgana
Trump je imao određeni kredibilitet. Kao prvo, nije bio tipičan političar i u mnogim aspektima njegova retorika djelovala je kao dašak svježeg zraka. Tijekom svoje posljednje izborne kampanje pozvao je birače da mu se pridruže u borbi protiv globalne financijerske klase, sugerirajući da razumije krajnji izvor naših problema. Za razliku od svojih prethodnika, nije započeo nikakve nove ratove tijekom svog prvog mandata i pokušao je povući američke trupe iz Afganistana i Sirije. Čak je govorio o povlačenju iz Njemačke i ozbiljno je pokušao pomiriti dvije Koreje.
Tijekom prve godine svog drugog mandata ponovno je uspostavio diplomatske odnose SAD-a s Rusijom, smirio Balkan (koji je bio na rubu velikog rata), posredovao u prekidu neprijateljstava između Indije i Pakistana te između Azerbajdžana i Armenije. Čak je vršio pritisak na izraelsku vladu da zaustavi svoje divljanje u Gazi i dopusti humanitarnu pomoć palestinskom narodu.
Zatim je u veljači ove godine šokirao svijet i mnoge svoje pristaše pridruživši se izraelskom napadu na Iran, što je svojim biračima jasno i eksplicitno obećao da neće učiniti. Čini se da kada dođe do kritičnog trenutka, naši izabrani čelnici nekako mogu biti prisiljeni provoditi politike koje služe određenim interesima, bez obzira na to što birači zahtijevaju.
To je još očitije u slučaju Velike Britanije gdje su desetljećima vlade, bilo konzervativne ili laburističke, provodili iste pogubne politike, a da se nisu ni pretvarali da postoji neka druga alternativa na jelovniku. Volja britanskog naroda teško da je sporedna misao za njihove navodne sluge u političkoj klasi. Isto se može reći i za Francusku i Njemačku, od kojih se nijedna nikada ne ustručava držati predavanja drugim nacijama o „našim vrijednostima“; sloboda, prosperitet, ljudska prava, transparentnost itd.
Koje je objašnjenje?
Ako su ekonomske, socijalne i vanjske politike otporne na birače, moramo zaključiti da se politike moraju formulirati ne na terenu, već negdje drugdje. Ali to „drugdje“ je očito skriveno od pogleda i svatko tko počne primjećivati otpisuje se kao komunist, teoretičar zavjere, transfob, islamofob, antisemit, antivakser ili neka slična etiketa. Također nam je rečeno da nikada ne pripisujemo zlobi ono što se može adekvatno objasniti nesposobnošću. Stvari se događaju jednostavno zato što nekako dosljedno biramo najnesposobnije gubitnike da oblikuju našu budućnost. Baš nemamo sreće!
Međutim, čak i ako su nesposobni gubitnici, naši političari čine se čudno dosljednima u svojim politikama, i ako podvučemo crtu pod njihovim djelovanjem, jasno je da nikada ne možemo dobiti ono što želimo (mir, prosperitet, čiste i sigurne ulice itd.), već stalno dobivamo sve više i više onoga što ne želimo (više poreza, više imigracije, više nadzora, više cenzure, više ratova…). Performanse sustava očito nisu slučajne. Iz toga slijedi da iza svega mora postojati neka pokretačka sila i da ta pokretačka sila mora imati određene ciljeve u svom nišanu.
O tome imamo mnogo tragova gotovo čim otvorimo oči i promatramo što se oko nas prikazuje. Možda je najbolji trag dao Mayer Rothschild, koji je rekao: „Dopustite mi da izdajem i kontroliram novac nacije, i nije me briga tko donosi njezine zakone.“ Drugi trag dao je sadašnji premijer Kanade, Mark Carney, bivši bankar Goldman Sachsa i guverner Banke Kanade i Banke Engleske.
U studenom 2020. Carney je bio imenovani globalni car zadužen za borbu protiv klimatskih promjena i u to je vrijeme samodopadno objasnio kako to planira učiniti:
„Potrebna nam je kompletna gospodarska tranzicija… zapravo se radi o traženju i praćenju planova tranzicije od svih tvrtki i podršci onima koji su dio rješenja te odvraćanju kapitala od onih koji su dio problema.“
Carneyjeva izjava otkrila je da bankari imaju moć financirati svoje voljene projekte i ubijati one do kojih im nije stalo. Ako mogu sprovesti „potpunu ekonomsku tranziciju“, onda to znači da oni imaju moć oblikovati budućnost društva. Možda volimo slobodu, ali oni nas više vole pod nadzorom, pa dobivamo nadzor. Možda volimo mir, ali trebaju im ratovi, pa dobivamo ratove. Možda volimo hraniti svoju djecu zdravom hranom, ali oni više vole da svi jedemo lažno meso i hranu za insekte, pa ubijaju krave i grade farme insekata. To je, usput rečeno, dio Carneyjeve borbe protiv klimatskih promjena, budući da znanost kaže da krave uništavaju planet.
Još jedan važan trag došao je od bivše britanske premijerke Liz Truss. U veljači 2024. pojavila se u emisiji Stevea Bannona “The War Room” i rekla sljedeće:
„Ono što sam otkrila kada sam ušla u Downing Street 10 jest da sam mislila da ako dođem do vrha stabla, moći ću provoditi te konzervativne politike… A ono što sam otkrila jest da nisam držala poluge moći. Poluge su držale Banka Engleske, Ured za proračunsku odgovornost, nisu ih držali premijer ili ministar financija…“
Truss je zatim istaknula očiti problem s tim: možete smijeniti premijera, ali ne možete smijeniti dužnosnike Banke Engleske koji drže poluge moći. Sve se to poklapa s citatom Sir Alexandera Cockburna (glavni sudac Engleske od 1859. do 1880) da je „Problem koji se proteže stoljećima i s kojim ćemo se prije ili kasnije morati boriti jest – narod protiv bankara.“
Ostavite komentar