Donosimo priču Michelle Alleva, djevojke koju su doktori i okolina nagovorili da promijeni spol zbog psihičkih problema koje je imala. Nakon što je odstranila dojke i maternicu, shvatila je da više nema povratka te je svoju odluku požalila.
Ovo je samo jedna od mnogobrojnih priča iz šokantnog dokumentarca “No Way Back: The Reality of Gender-Affirming Care (2023)” u kojem svoja iskustva iznose tzv. “de-transitioneri” tj. ljudi koji su požalili svoju odluku o promjeni spola. U dokumentarcu se također spominju neke šokantne činjenice o kojima se ne smije govoriti, kao npr. činjenica da ljudi koji promjene spol imaju čak 19 puta veću vjerojatnost pokušaja samoubojstva.
Ovo je Michellina priča:
Imala sam 21 godinu kada su me prvi put pitali jesam li razmišljala o svom spolu.
Nedavno sam izašla iz kontrolirajuće veze i provela sam puno vremena pokušavajući pronaći sebe. Cijeli život imala sam poteškoća s međuljudskim vještinama, a moje mentalno zdravlje je patilo otkako sam imala dovoljno samosvijesti da prepoznam da me moji vršnjaci, čini se, ne vole.
Kao mlada odrasla osoba s novostečenom slobodom, počela sam istraživati seksualnost i, na kraju, rod. Bila je 2009. godina, šest ili sedam godina prije nego što je transrodnost eksplodirala u popularnoj kulturi, a gotovo sve informacije koje sam dobivala dolazile su s Tumblr-a i LiveJournala (društvena mreža).
Za manje od godinu i pol, prešla sam s propitivanja na injekcije hormona. Postala sam uvjerena da transrodnost objašnjava cijeli moj život. Kao dijete su me maltretirali jer su druga djeca “znala” da sam drugačija. Mrzila sam nositi haljine i šminku jer nisam bila djevojčica. Moja seksualna iskustva bila su nezadovoljavajuća jer su me doživljavali kao ženu, a nisam bila. Sve je imalo smisla i željela sam prestati živjeti svoj jadni život djevojke.
Testosteron mi je propisan putem informiranog pristanka. Prema ovom modelu skrbi, identitet se potvrđuje i ne postoji proces diferencijalne dijagnoze. Trebala sam nekoliko pisama od doktora i psihologa – jedno kojim se preporučuje testosteron, a drugo potvrđuje da sam kompetentna – i potpisati obrasce kojima se priznaju rizici hormona suprotnog spola.
Deset godina nakon toga vjerovala sam da je “transrodnost” urođeno svojstvo koje ću uvijek imati. Sve što sam čitala na internetu govorilo mi je to, a činilo se da su se i moji liječnici slagali. Samo su članovi moje obitelji oklijevali prihvatiti moj novi identitet zdravo za gotovo. Unatoč tome, moja mama je bila prisutna na objema mojim operacijama vezanim uz tranziciju: dvostrukoj mastektomiji i parcijalnoj histerektomiji.
Sedam godina nakon što su mi propisani hormoni, imala sam psihoedukacijsku procjenu i dijagnosticiran mi je poremećaj iz autističnog spektra, ADHD i veliki depresivni poremećaj. Imala sam simptome posttraumatskog stresa. Čak sam imala i poteškoće u učenju i “sporu brzinu obrade informacija”. Unatoč tome, moj identitet su, ponovno, potvrdili stručnjaci i nisu ga smatrali nečim što bi trebalo dalje istraživati.
Na internetu sam bila u “odjekujućoj komori” istomišljenika, aktivista za socijalnu pravdu, ali to nisam doživljavala kao nešto loše. Bila sam uvjetovana opravdavati antisocijalno ponašanje i ponavljati mantre koje se nisu mogle logički objasniti, ali sam istinski vjerovala da je to za „pravdu“, čak i ako me to činilo nesposobnom tolerirati bilo koga tko se ne slaže.
Između lažnih online autoriteta i medicinskih autoriteta iz stvarnog života, nikada nisam bila izložena ideji da bi moj svjetonazor mogao biti pogrešan sve dok moj cimer nije detranzicionirao. Dok je istraživao zašto je pogrešno mislio da je transrodan, moji vlastiti razlozi došli su u pitanje. Moji vršnjaci iz djetinjstva znali su da sam drugačija, ali je li to zato što sam bila dječak ili zato što sam bila impulzivna i emocionalno reaktivna? Nisam htjela nositi šminku ili haljine, ali možda je to bilo zato što sam imala poremećaj senzorne obrade? Možda su moja seksualna iskustva bila loša jer me nisu privlačili muškarci?
Postalo je očito da tranzicija nije čarobni štapić kojim se tretira. Moj odnos prema spolu i svom tijelu ima mnogo nijansi. A s tim saznanjem došla je i strašna spoznaja da je sve što sam si učinila u posljednjem desetljeću bilo samo lažno uvjerenje i još gore, da vjerojatno tisuće drugih prolaze kroz isto.
Ostatak života živjet ću bez grudi, s produbljenim glasom i muškim obrascem ćelavosti te bez mogućnosti da zatrudnim. Uklanjanje moje potpuno zdrave maternice je moje najveće žaljenje.
Detranzicija također nije čarobni štapić. Još uvijek imam invaliditet. Još uvijek se borim s mentalnim zdravljem. Još uvijek imam navike kojih se trebam odučiti. Ali sada ono što jesam utemeljeno je na empirijskim dokazima, a to mi je donijelo vrstu stabilnosti koju nisam osjećala godinama.
Ostavite komentar