Luka Fujairah – ključni razlog izlaska Emirata iz OPEC-a o kojem nitko ne govori

Odluka Ujedinjenih Arapskih Emirata da napusti OPEC predstavlja jedan od najvećih potresa u globalnoj energetskoj politici u posljednjih nekoliko desetljeća. Nakon gotovo 60 godina članstva, jedna od ključnih naftnih država odlučila je da joj kolektiv više ne odgovara — i to u trenutku kada je svijet već suočen s energetskom nestabilnošću.

Da bi se razumjela težina ove odluke, treba se vratiti na samu svrhu OPEC-a. Organizacija je osnovana 1960. kako bi zemlje izvoznice nafte preuzele kontrolu nad cijenama i proizvodnjom, koje su tada diktirale zapadne korporacije. Ideja je bila jednostavna: koordinacijom proizvodnje povećati pregovaračku moć i stabilizirati tržište.

U praksi, OPEC je funkcionirao kao svojevrsni kartel. Ograničavanjem proizvodnje, članice su umjetno održavale više cijene nafte. To je donosilo ogromne prihode proizvođačima, ali je istovremeno izazivalo kritike da manipuliraju globalnim tržištem na štetu potrošača. Zapadne zemlje ga optužuju za “cjenovne ucjene”, dok same članice tvrde da samo štite svoje resurse i interese.

No najveći problem organizacije oduvijek je bio unutarnji: različiti interesi članica. Dok Saudijska Arabija često nastupa kao “čuvar cijena”, druge zemlje žele proizvoditi više i zaraditi više dok tržište to dopušta.

Ključna luka Fujairah

Tu dolazimo do razloga izlaska UAE-a. Zemlja je posljednjih godina značajno povećala svoje proizvodne kapacitete i više nije željela biti ograničena kvotama koje nameće OPEC. Drugim riječima — žele pumpati više nafte i zaraditi više novca, bez kolektivnih ograničenja.

Službeno objašnjenje govori o “nacionalnim interesima” i potrebi prilagodbe novim tržišnim uvjetima. No u pozadini se krije i politička dimenzija: aktualni rat u regiji, posebno napetosti oko Hormuškog tjesnaca, kroz koji prolazi ogroman dio svjetske nafte.

A u toj priči UAE ima ogromnog asa u rukavu – luku Fujairah koja se nalazi na poziciji koja zaobilazi Hormuški tjesnac. Dakle, rat sa Iranom pruža ogromnu priliku za UAE da poveća zaradu dodatnim izvozom preko luke Fujairah, a time usput bar kratkoročno spusti cijenu nafte za svijet.

Ali izlazak UAE-a postavlja važno pitanje: ako jedna od najvažnijih članica može otići, time se otvara pitanje — tko je sljedeći? Hoće li to pokrenuti domino efekt?

Što ako se OPEC raspadne?

Ako bi se raspad OPEC-a nastavio, svijet bi se mogao vratiti modelu koji je već viđen — tzv. “slobodnom tržištu nafte”, ali bez stvarne stabilnosti. U takvom sustavu svaka država proizvodi koliko može i želi, bez koordinacije i ograničenja. Na prvi pogled to zvuči kao čista tržišna logika, no povijest pokazuje da takav pristup često vodi u cikluse prekomjerne proizvodnje i naglih padova cijena.

Slična situacija dogodila se već 1980-ih, kada je disciplina unutar OPEC-a oslabila, a nove naftne sile poput Norveške i Britanije povećale proizvodnju. Rezultat je bio kolaps cijena — s razina oko 30 dolara na svega desetak dolara po barelu. Iako je to dobro za zemlje koje ovise o nafti – mnoge izvozne zemlje suočile su se s dužničkim krizama, a politička nestabilnost porasla je u nizu zemalja koje ovise o izovzu nafte.

Još svježiji primjer dolazi iz razdoblja 2014.–2016., kada je Saudijska Arabija odlučila ne ograničavati proizvodnju unatoč padu cijena, želeći istisnuti konkurenciju, prije svega američke proizvođače iz sektora škriljevca. Cijene su se prepolovile, a posljedice su osjetile i razvijene i zemlje u razvoju — od bankrota energetskih kompanija do dubokih fiskalnih kriza u državama poput Venezuele.

Najekstremniji scenarij dogodio se 2020. godine, kada su pandemija i kratkotrajni rat cijenama između Saudijske Arabije i Rusije doveli do potpunog poremećaja tržišta. Svijet je stao, potražnja je naglo pala, skladišta su se napunila, i zbog troška skladištenja cijene nafte nakratko su postale negativne, tj. pale su ispod nule — nezabilježen presedan u modernoj ekonomskoj povijesti.

Raspad OPEC-a za potrošače kratkoročno bi mogla biti dobra vijest. Više nafte na tržištu znači niže cijene goriva. No dugoročno, svijet neće nužno postati pravedniji — ali će sigurno postati nepredvidljiviji. A u geopolitici, nepredvidivost je često najskuplja valuta od svih.