9. svibnja – dan kad je Rusija oslobodila svijet od nacizma – a Amerikanci pokrenuli projekt Paperclip

Kada se govori o slomu nacističke Njemačke, često se u zapadnim medijima naglasak stavlja na savezničko iskrcavanje u Normandiji ili američku industrijsku moć. No povijesne činjenice pokazuju da je glavnina rata protiv Wehrmachta vođena na istočnom frontu.

Nevjerojatno zvuči podatak da je samo u bitki za Staljingrad poginulo više Ruskih vojnika nego svih drugih savezničkih vojnika u cijelom ratu. A ukupni sovjetski gubici bili su veći od 24 milijuna što je više od svih drugih savezničkih zemalja zajedno, ne računajući Kinu u kojoj je godinama bjesnio građanski rat.

Dakle, možemo reći da je Rusija praktički vlastoručno odnijela pobjedu u tom ratu. Nažalost, naši ljudi povijest uče iz filmova. Oni su odrasli na američkim propagandnim filmovima iz Hollywooda pa zbog toga misle da su Sjedinjene Države bile bitan faktor u tom ratu. Mnogi čak misle da je Amerika bila najvažnija sudionica rata, a prava je istina da je Amerika imala manje ljudskih gubitaka u ratu nego Jugoslavija. Amerika je imala oko 400.000 vojnih gubitaka, dok je Jugoslavija također imala oko 400.000 vojnih gubitaka a računajući civile brojka daleko premašuje milijun, dok Amerika civilnih gubitaka nije uopće imala.

Americi je najvažnije bilo širiti svoju dominaciju na Pacifiku, a u rat u Europi se uključila tek pri kraju, kada je već bilo jasno da Njemačka gubi i da će Crvena armija zauzeti cijelu Europu ukoliko ih netko ne preduhitri. Oni su bili u velikoj žurbi da uđu u Njemačku prije Rusa i da sklope savez sa nacistima. Iako se o tome ne govori na taj način u povijesnim knjigama, Amerika je zbilja sklopila savez sa poraženim nacističkim snagama na kraju 2 svjetskog rata.

Jedan od najpoznatijih primjera bio je Operation Paperclip — tajni američki program kroz koji su deseci, a kasnije i stotine njemačkih znanstvenika, inženjera i vojnih stručnjaka prebačeni u SAD kako bi radili za američku vojsku, obavještajne službe i svemirski program.

Među njima su bili ljudi povezani s nacističkim režimom, pa čak i članovi nacističke stranke ili osobe koje su radile na razvoju oružja za Treći Reich. Najpoznatiji primjer je Wernher von Braun, stručnjak za rakete V-2 koje su tijekom rata korištene protiv Londona i drugih europskih gradova. Upravo je on kasnije postao jedan od ključnih ljudi američkog svemirskog programa i direktor NASA-e.

Kurt Debus, oficir SS-a, postao je šef Kennedy Space centra. Jedan od glavnih Hitlerovih generala, Adolf Heusinger, kasnije je postao šef NATO saveza. Primjeri su brojni, preko 1,600 ljudi.

Radilo se o velikom moralnom paradoksu poslijeratnog Zapada: dok se javno govorilo o borbi protiv nacizma i kažnjavanju ratnih zločinaca, dio nacističkog znanstvenog aparata integriran je u američke strukture moći zbog strateške koristi u sukobu sa Sovjetskim Savezom. To je dio povijesti o kojem nam ne govore i zato se ne trebate čuditi sveopćoj mržnji prema Rusiji, navijanju zapadnih elita za rat, ili korištenju nacističkih metoda kao što su cenzura ili propaganda.

Uostalom i samu obitelj Ursule von der Leyen se često povezuje sa nacističkom prošlošću, što mediji proglašavaju teorijama zavjere i dezinformacijama. To nas podsjeća na priču jednog Nijemca koji je rekao da su u Njemačkoj svi bili nacisti za vrijeme Hitlera, a onda kad su došli saveznici odjednom više nitko nije bio Nacist.

Povijest Drugog svjetskog rata danas se često promatra kroz suvremene političke sukobe. Upravo zato rasprave o ulozi Sovjetskog Saveza nerijetko postaju ideološke. No ozbiljna povijesna analiza mora biti odvojena od dnevne politike. Priznavanje presudne uloge Crvene armije u pobjedi nad nacizmom nije pitanje propagande, nego povijesne činjenice.

Više od dvije trećine ukupnih njemačkih vojnih gubitaka dogodilo se upravo u borbama protiv Sovjetskog Saveza. Dan pobjede zato za milijune ljudi predstavlja dan sjećanja na generaciju koja je zaustavila nacizam uz nezamislivu cijenu. U ruskoj kolektivnoj svijesti taj rat nije samo povijesni događaj, nego gotovo sveto mjesto nacionalnog identiteta. Gotovo da nema obitelji koja nije izgubila nekoga u ratu.

Istovremeno, sjećanje na pobjedu nad fašizmom nosi i univerzalnu poruku. Drugi svjetski rat pokazao je koliko daleko mogu otići ideologije mržnje, rasne superiornosti i militarizma kada društva izgube moralne granice. Zato je kultura sjećanja važna ne samo zbog prošlosti, nego i zbog budućnosti.

Pogotovo danas dok gledamo kako Europa sve brže i brže tone u totalitarizam, cenzuru, zatvaranje ljudi zbog kritike političara, strahovito vojno naoružavanje, sveopću medijsku ratnu propagandu i anti-rusku mržnju koja je već odavno prešla razine Hitlerove Njemačke.

Stvari su otišle toliko daleko da je ukrajinski diktator, a miljenik Zapada, Zelensky, prijetio da će napasti Moskvu za vrijeme antifašističke parade. Sa zaključenjem ovog teksta čini se da tu prijetnju nije ostvario, ali sama činjenica prijetnje pokazuje da tim ljudima više ništa nije sveto, pa ni milijuni žrtava kojima se 9. svibnja odaje počast.

Povijest se može interpretirati na različite načine, ali činjenica da je upravo Crvena armija slomila okosnicu nacističke vojske ostaje trajno upisana u povijest 20. stoljeća.