Tijekom rata, vojnici su ušli u jedno selo i silovali žene koje su zatekli u njihovim domovima. Nitko im se nije mogao suprotstaviti. Strah, nasilje i poniženje zavladali su selom.
Samo je jedna žena pružila otpor vojniku koji je provalio u njezin dom. Borila se svim silama. Znala je da bi mogla biti ubijena, ali nije pristala biti bespomoćna žrtva. Uzvratila mu je udarac, a zatim ga ubila i odrubila mu glavu.
Kada su vojnici napokon otišli, žene su jedna po jedna izlazile iz svojih kuća. Plakale su, drhtale i pokušavale sakriti poderanu odjeću i tragove nasilja. Međutim, jedna žena bila je drugačija. Izašla je uspravna, noseći u rukama glavu vojnika koji ju je napao. U njezinim očima nije bilo srama. Bile su pune ponosa.
Pogledala je ostale žene i rekla: „Jeste li stvarno mislile da ću mu dopustiti da me siluje, a da ga ne ubijem — ili da on ubije mene?“
Nastala je tišina.
Žene su se pogledale. Umjesto da u njoj vide ono što su same željele biti, vidjele su prijetnju. Njezina hrabrost podsjećala ih je na vlastitu nemoć. Njezin otpor postavljao je pitanje na koje nisu željele odgovoriti: ako se ona mogla boriti, zašto se mi nismo?
A postojala je još jedna opasnost. Što će biti kada se njihovi muževi vrate i upravo to ih upitaju.
Žene su kratko razmišljale, onda se tiho dogovarale, i onda su ju napale. Napale su i ubile ju.
Tako više nije bilo nikoga tko bi svojim postupkom podsjećao na ono što se dogodilo. Nisu ubile samo ženu. Ubile su svjedoka vlastite slabosti. Ubile su ono što ih je prisiljavalo da se suoče sa svojom boli, strahom i osjećajem srama.
Lakše je bilo uništiti nju nego pogledati sebe u ogledalo i živjeti sa svojim sramom i kukavičlukom.
Ova priča, bila ona stvarni događaj ili parabola, nosi jednu neugodnu poruku koja daleko nadilazi rat i nasilje. Jer isto se događa i u društvima u kojima korupcija postane način života.
Kada se korumpirani ljudi dovoljno dugo drže zajedno, pošten čovjek za njih postaje opasan. Zato što samim svojim postojanjem dokazuje da se može živjeti i drugačije.
Pošten čovjek je neugodan svjedok.
Njegovo odbijanje da sudjeluje u namještanju poslova, krađi javnog novca, pogodovanju prijateljima ili prikrivanju nezakonitosti predstavlja prijekor svima koji to rade. Zato ga treba izolirati. Ocrniti. Proglasiti ga naivnim, problematičnim, nesposobnim ili „teškim čovjekom“. Ako to ne uspije, treba ga maknuti iz sustava.
A ako se pojavi više takvih ljudi, sustav ih mora razdvojiti prije nego što se međusobno pronađu. Jer korupcija ne može dugo opstati tamo gdje postoji dovoljno ljudi koji su spremni reći „ne“. Zato je najopasniji čovjek za korumpirani sustav upravo onaj koji odbija sudjelovati — i koji je spreman javno reći što se događa.
Takvog čovjeka ne moraju nužno fizički ukloniti. Dovoljno je učiniti da ostane sam. A kada ga jednom uspiju izolirati, ostalima postaje lakše.
I upravo je zato borba protiv korupcije i nepoštenja mnogo više od borbe protiv krađe novca. To je borba protiv kulture u kojoj se poštenje kažnjava, a prilagodba nagrađuje. U takvom društvu najveći problem nisu samo oni koji kradu. Problem su i svi oni koji, kako bi zaštitili vlastiti mir, položaj ili ugled, odluče uništiti onoga tko je krađu razotkrio.
Jer korupcija ne pobjeđuje samo onda kada lopov ukrade. Korupcija pobjeđuje onda kada pošten čovjek shvati da je sigurnije šutjeti.
Ostavite komentar