Postoji jedan od temeljnih argumenata za postojanje Europske unije koji se ponavlja na svakoj konferenciji, u svakom predizbornom govoru i u svakom udžbeniku europskih integracija: jedinstveno tržište. Slobodan protok robe, usluga, kapitala i osoba. Nijemac koji kupuje od Slovenaca. Hrvat koji prodaje Francuzima. Bez carina, bez granica, bez birokratskih barijera. To je bio obećani san — i godinama je, u e-trgovini, barem djelomično funkcionirao.
Nekidan, 12. kolovoza 2026., EU je taj san potpuno uništila. Uredbom (EU) 2025/40, poznatom kao PPWR — Packaging and Packaging Waste Regulation — stupila je na snagu regulativa koja de facto postavlja novu granicu između svake dvije države članice Unije, samo bez carinika i šlagbauma. Umjesto njih: registracija, ovlašteni predstavnik i godišnja naknada — za svaku od 27 država zasebno.
Što kaže zakon, bez uljepšavanja
Svakom prodavaču koji pakira proizvode i šalje ih u drugu EU državu u kojoj nema fizičkog sjedišta nameće se sljedeće:
Registracija u nacionalnom registru proizvođača svake države u koju prodaje — po Članku 44. PPWR-a. Registar za to u svakoj državi mora biti osnovan do listopada 2027., ali obveza vrijedi već od ovog tjedna.
Ovlašteni predstavnik (Authorised Representative) — po Članku 45. — fizička ili pravna osoba s adresom u toj državi koja u vaše ime ispunjava EPR (Extended Producer Responsibility) obveze. Ne jedna osoba za cijelu EU. Jedna po svakoj državi u kojoj prodajete.
Godišnja naknada za ambalažu u svakoj od tih država, izračunata prema volumenu i vrsti ambalaže. Metodologije obračuna su različite u svakoj zemlji.
I to sve vrijedi bez iznimke za veličinu tvrtke. Jedan obrtnik koji povremeno proda nešto kupcu u Austriji ima iste obveze kao multinacionalna korporacija. “Zahtjevi ne uključuju nikakve iznimke za veličinu tvrtke ili obim prodaje. Čak i najmanji prodavači koji povremeno prodaju inozemstvo trebaju ovlaštenog predstavnika za ambalažu u svakoj EU zemlji gdje imaju kupce,” stoji u regulativi.
Matematika koja ne funkcionira za malo poduzetništvo
Zamislimo hrvatskog obrtnika koji prodaje ručno izrađene predmete na svojoj web stranici. Narudžba može doći iz bilokoje EU države. Bez puno razmišljanja, jer EU je jedinstveno tržište.
Od 12. kolovoza 2026. taj obrtnik mora:
- Registrirati se u 27 nacionalnih registara
- Pronaći i platiti 27 ovlaštenih predstavnika (po tržišnim cijenama između 200 i 800 eura godišnje po zemlji, samo za administrativnu ulogu)
- Pratiti 27 različitih metodologija obračuna ambalažnih naknada
- Uskladiti se sa 27 različitih nacionalnih rokova i procedurama
- Riskirati kazne do 200.000 eura samo u Njemačkoj za jedno kršenje propisa
Ukupni fiksni troškovi samo za registracije i predstavnike: između 5.400 i 21.600 eura godišnje — za posao koji možda zarađuje nekoliko tisuća eura godišnje od tih tržišta. I to su fiksni troškovi koji ne ovise o tome koliko ste prodali. Prodali jednu stvar u Austriju — iste obveze kao da ste prodali tisuću.
Čak je i Komisija vidjela problem
Ono što je posebno ironično jest da je sama Europska komisija, dok je uredba još bila u donošenju, krajem 2025. predložila da se obveza ovlaštenih predstavnika za EU prodavatelje odgodi do 2035. — eksplicitno navodeći da su zahtjevi “nerazuman administrativni i financijski teret za mala poduzeća u prekograničnoj trgovini.”
Prijedlog je ostao prijedlog. Nije prošao Vijeće EU jer — ironija nad ironijama — Vijeće je u lipnju 2026. zabilježilo da su pregovori o tim dijelovima Omnibus VIII paketa “prekinuti zbog jakog otpora ogromne većine država članica.” Razlog otpora: Njemačka compliance industrija i europske organizacije za zaštitu okoliša žestoko su se protivile ikakvoj odgodi, tvrdeći da bez lokalnih predstavnika neće biti moguće provoditi propise i da će “slobodni jahači iz cijeloga svijeta prodavati u EU bez straha od sankcija.”
Dakle: zakon koji ubija malene prodavatelje unutar EU donesen je velikim dijelom kako bi se suzbila azijska e-commerce konkurencija izvana. A platili su ga, između ostalih, i ti isti mali EU prodavači. I to sve zbog njemačkih “zelenih luđaka”.
Tko već odlazi
Učinci su mjerljivi i brzi. Američki analitički portal ppc.land koji prati e-commerce oglašivanje u Europi dokumentirao je da su već Temu i Shein — azijske platforme na koje se PPWR dijelom i ciljalo — počele drastično rezati Google Shopping oglašavanje u EU. Temu je to napravio u tjednu stupanja na snagu. Shein se kreće prema “gotovo povlačenju” s EU tržišta. Pinterest je zabilježio rast europskog oglašavanja za 12 posto — jer su azijski brendovi koji su dosad agresivno oglašavali u EU jednostavno izašli.
Ali uz azijske divove, odlaze i mali. Jedan od praćenih britanskih merchantova već je prekinuo EU narudžbe — jer fiksni trošak 27 registracija i predstavnika nije opravdan za tržište koje mu donosi marginalnu zaradu. Za njega je lakše jednostavno ne prodavati u EU nego platiti compliance.
Zašto je ovo paradoks EU-a u čistom obliku
Europska unija postoji kako bi eliminirala tržišne prepreke između svojih zemalja. Slobodna trgovina unutar Unije temeljni je razlog zbog kojeg male ekonomije poput Hrvatske imaju nešto od tega što su u EU — pristup tržištu od 450 milijuna kupaca bez carina i barijera.
PPWR tu ideju ne ukida formalno. Slobodna trgovina i dalje postoji na papiru. Ali postavlja 27 administrativnih, financijskih i pravnih prepreka koje su u praksi nepremostive za malene aktere — a koje korporacije s pravnim odjelima, compliance timovima i milijunskim proračunima za regulatornu usklađenost bez problema odrađuju. Shvaćate?
I zakon koji je navodno donesen da bi se smanjio ambalažni otpad i zaštitio okoliš — usput je stvorio regulatornu prepreku koja pogoduje onima koji su je lobirali, a guši one koji nemaju lobiste u Bruxellesu – male obrtnike.
Koja je svrha ove nebuloze i što ustvari radi taj “ovlašteni predstavnik”
EU logika tvrdi da osoba koja profitira od unošenja novog otpada u zemlju mora platiti troškove uništavanja ili recikliranja tog otpada. To naravno nema smisla jer kupac je taj koji baci kutiju u smeće i prodavač nema nikakvu kontrolu nad time.
Ovlašteni predstavnik je tu da preuzme pravnu odgovornost: To je najveći razlog njihovog postojanja. Ako vi kao prodavač ne prijavite svoju ambalažu ili ne platite naknade za recikliranje, državna vlast vas neće progoniti – umjesto toga će zakonski kazniti ili kazneno goniti vašeg predstavnika. Budući da predstavnici preuzimaju ovaj ogroman financijski rizik, ove agencije naplaćuju malim prodavačima ogromne naknade.
Osim toga, oni prikupljaju vaše podatke o prodaji, izračunavaju točnu težinu kartona, plastike ili papira koje ste poslali u tu određenu zemlju i podnose obvezne godišnje ili tromjesečne deklaracije. Moraju čuvati kopiju vaše tehničke dokumentacije – koja dokazuje da se vaša ambalaža može reciklirati i da ne sadrži zabranjene kemikalije – punih 10 godina.
Zaključak
Teško je uopće opisati koliko je ova procedura besmislena. Birokrati u Briselu su ili izuzetno glupi, ili se ovo radi namjerno kako bi se uništili mali obrtnici i proizvođači. Mi smo skloni vjerovati ovo drugo.
Ovakvi potezi samo potvrđuju ono što neki odavno govore: Europska Unija je najveći neprijatelj malog čovjeka i malog poduzetnika koji samo želi da živi i radi. Za bilokoji webshop koji prodaje izvan svoje države, ovo je apsolutna noćna mora i vjerojatno kraj poslovanja za većinu.
Uredba (EU) 2025/40. Na snazi od 12. kolovoza 2026. Bez iznimki. Bez grace perioda.
Dobrodošli u jedinstveno tržište.
Ostavite komentar