Kako rat u Ukrajini ulazi u treću godinu, sve je očitije da najveći problem više nije samo fronta — nego ljudi. Nedostatak svježih vojnika postaje ključni izazov za vlasti u Kijevu, a način na koji se taj problem rješava otvara ozbiljna pitanja o pravednosti, održivosti i političkim prioritetima.
Prema važećem zakonodavnom okviru, Ukrajina mobilizira muškarce u širokom rasponu — od 25 do 60 godina. Donedavno je donja granica bila 27 godina, ali je 2024. spuštena kako bi se povećao broj dostupnih vojnika . Istovremeno, vlasti su odbile dodatno spuštanje granice na 18 godina, unatoč pritiscima sa Zapada. Upravo ta odluka stvorila je paradoks: mlađa populacija se relativno štedi, dok se teret rata sve više prebacuje na starije generacije.
U praksi, mobilizacija sve češće zahvaća muškarce u kasnim 40-ima i 50-ima, pa čak i bliže gornjoj granici. Zakon omogućuje da rezervisti ostanu raspoloživi do 55 godina, odnosno 60 za časnike. To znači da na frontu dolaze ljudi koji su već odavno izašli iz fizičkog vrhunca — često bez adekvatne pripreme za dugotrajan i iscrpljujući rat.
Problem mobilizacije dodatno pogoršavaju metode provedbe. Brojni izvještaji govore o tzv. “busifikaciji” — praksi u kojoj se muškarce doslovno privodi na ulici i odvodi u regrutne centre. Telegram kanalima kruže stotine snimaka u kojima Zelenkovi regruteri napadaju muškarce na ulicama i odvoze ih, a često to preraste u sukob u kojem građani aktivno napadaju vojnike. U takvim sukobima ponekad ima i ozlijeđenih a ponekad vojska koristi i vatreno oružje. Te video snimke se uglavnom cenzuriraju i brišu sa društvenih mreža.
Ali ipak, prema podacima europskih institucija, zabilježene su tisuće pritužbi na kršenja ljudskih prava tijekom mobilizacije, uključujući fizičko nasilje i selektivno provođenje zakona. Poznato je da oni koji imaju dovoljno novca u Ukrajini nikad neće biti regrutirani. Takvi potezi dodatno narušavaju povjerenje javnosti i potiču otpor.
Paralelno s tim, sve više se govori i o ulozi žena. Ukrajina je već proširila obvezu registracije za žene u dobi od 18 do 60 godina. Iako formalna prisilna mobilizacija žena još nije uvedena, zakonodavni okvir je postavljen, a rasprave o daljnjem širenju obveza postaju sve glasnije.
U tom kontekstu pojavljuju se i najave koje dodatno podižu tenzije — uključujući mogućnost šire mobilizacije žena u slučaju pogoršanja situacije. Kritičari upozoravaju da bi takav potez označio novu fazu rata, u kojoj granica između civilnog i vojnog društva praktički nestaje.
Sve to događa se u trenutku kada Ukrajina već ima više od milijun mobiliziranih ljudi. Unatoč tome, potreba za dodatnim snagama ne jenjava, što jasno pokazuje razmjere iscrpljivanja.
Da bi shvatili koliko je katastofalna situaciju u Ukrajini moramo se vratiti u 1991 kada je zemlja imala imala više od 51 milijun stanovnika. Prije ruske invazije ta je brojka već pala na nešto više od 41 milijun zbog siromaštva i korupcije što je dovelo do masovnog iseljavanja.
Danas, kada se isključe okupirani teritoriji i više od šest milijuna izbjeglica koje su još uvijek u inozemstvu, stanovništvo koje je efektivno pod kontrolom Kijeva možda je već daleko ispod 30 milijuna. Dakle govorimo o zemlji koja se “prepolovila” i koju su mladi napustili. Stopa nataliteta pala je na oko 0,8 djece po ženi – jedna od najnižih razina u svijetu i daleko ispod 2,1 potrebnog za održavanje stabilnosti stanovništva.
Da bi apsurd bio potpun, nekidan su vlasti objavile da će zbog manjka radne snage olakšati uvoz radnika iz zemalja kao što su Bangladeš, Pakistan, Etiopija i Nigerija. Dakle, kreću u smjeru svojih Zapadnih uzora. Dok nama i dalje prodaju priče kako je zamjena stanovništva teorija zavjere, posljednja “potpuno bijela” zemlja Europe uskoro mijenja svoje lice.
I onda naravno, ostaje još samo Rusija. Ogromna Euroazijska država u kojoj bijelci čine veliku većinu stanovnika. Možda je upravo zato toliko žarko žele uništiti, kao što i piše u Kalegijevom planu. Ma ne, to su opet teorije zavjera.
Ostavite komentar