Sedam razloga zašto Hrvati nisu skloni prosvjedima i aktivizmu

Autor: Ivana ST

Kombinacija povijesti, mentaliteta, ekonomskih okolnosti i kolektivne psihologije i još sigurno nešto što mi ne pada na pamet. Nije samo specifično u Hrvatskoj, ali kod nas ima nekoliko vrlo izraženih obrazaca.

1. Povijesno iskustvo: “šuti i snađi se”
Generacije su odrastale kroz : ratove, različite političke sustave, nesigurnost, autoritete koje se nije propitivalo, strah od posljedica izdvajanja. Kad društvo dugo živi u osjećaju da “pojedinac ne može ništa promijeniti”, razvija se kolektivni obrazac pasivnosti i preživljavanja, a ne zajedničkog djelovanja.
Umjesto: “Idemo nešto promijeniti” češće se razvije : “Samo da mene ne dira.”

2. Mala zemlja = jaka mreža poznanstava
U manjim sredinama ljudi često osjećaju: da se sve “zna”, da bi mogli imati posljedice, da će izgubiti posao, klijente ili odnose. Zato mnogi privatno kritiziraju sustav, ali javno šute.
Posebno poduzetnici i ljudi koji rade s ljudima često izbjegavaju javno istupanje jer osjećaju:
“Ne želim probleme.”
“Ne želim da me obilježe.”
“Moram misliti na egzistenciju.”

3. Kronični umor i preopterećenost
Velik dio ljudi je u stalnom modu preživljavanja: krediti, niske plaće, sezonski rad, emocionalni stres, nesigurnost. Kad je živčani sustav iscrpljen, ljudi nemaju energiju za dugoročnu društvenu akciju. Fokus ostaje na: obitelji, računima, poslu, “kako izdržati mjesec”.

4. Nepovjerenje da promjena uopće postoji
Mnogo ljudi ima iskustvo: prosvjedi ništa nisu promijenili (vidimo primjer u Srbiji), korupcija ostaje, isti ljudi ostaju na pozicijama, institucije djeluju nedodirljivo. Kad se više puta doživi razočaranje, razvija se naučena bespomoćnost: “Nema smisla.”
To je psihološki vrlo snažan mehanizam.

5. Balkan ima snažnu kulturu prigovaranja ali slabiju kulturu organizacije
Kod nas ljudi često: intenzivno komentiraju privatno, na kavama, online, u manjim grupama.
Organizacija traži: povjerenje, suradnju,disciplinu, dugoročnost, zajednički cilj.
Tu se često raspadnemo na: podjele, ego, “tko će biti glavni”, cinizam, ideološka pitanja i borbe oko manje važnih problema, međusobno nepovjerenje.

6. Odlazak umjesto borbe
U mnogim zapadnim zemljama ljudi više prosvjeduju jer osjećaju da država pripada njima.
Kod nas dio ljudi ima unutarnji osjećaj: “Ako mi ne valja, otići ću.”
I zato se energija često usmjeri na individualno snalaženje, privatni biznis, odlazak van, stvaranje “svog malog svijeta” umjesto kolektivne promjene.

7. Postoji i generacijska trauma
Na ovim prostorima dugo su se kažnjavali: isticanje, pobuna, drugačije mišljenje, “talasanje”. Goli otok nije samo geografski pojam. To ostavlja trag u kolektivnom živčanom sustavu.
Zato mnogi imaju unutarnji konflikt: vide nepravdu, ljuti su ali ih paralizira strah ili osjećaj nemoći.

Hrvati nisu pasivan narod po prirodi. Kad se pojavi:jaka emocija,osjećaj zajedništva,
konkretan cilj, osoba kojoj vjeruju, ljudi se vrlo brzo aktiviraju. To se vidjelo nakon potresa, u brojnim humanitarnim akcijama, lokalnim inicijativama, nekim građanskim borbama.

Problem nije nedostatak osjećaja nego dugotrajni gubitak povjerenja da zajedničko djelovanje ima smisla.

Ima smisla dragi moji, ima smisla makar samo zbog toga da možemo stati pred ogledalo i reći sebi : dao/dala sam svoj doprinos da naše društvo bude mrvicu bolje. A puno takvih djela na hrpi i pojedinaca mijenja zajednicu na bolje.

Svaki mjesec odvojite samo par sati za sudjelovanje u nekoj dobroj inicijativi. Dajmo podršku ljudima koji troše sebe puno više. Nekima koji imaju sposobnost pokretanja i organizacije umjesto da im trazimo dlaku u jajetu.