Damir Vanđelić o zabranjenoj temi: zašto je Hrvatska 1991. pustila Arkana iz zatvora

Autor: Damir Vanđelić, menadžer i političar

Mene ovo boli jer sam bio mobiliziran i u uniformi 1990./1991., a puštanje Arkana je bio ružna epizoda koja dugo nije bila objašnjena.

To su neke posljedice kontinuiteta onih koji su vladali od 1945. na isti način kao i danas. Organizirana manjina u kontroli medija, represivnog aparata uz probrane i stvorene ekonomske moćnike u međuzavisnom odnosu. Jedni ojačavaju druge i u tom suživotu lopova i političkih tirana kotrljaju već 80 godina.

Arkan koji je i po Vukovaru klao je bio uhićen 29. studenoga 1990. kod Dvora na Uni zajedno s još nekoliko osoba.

Prilikom uhićenja pronađeno je oružje i oprema, a teretilo ih se za pripremanje oružane pobune protiv Republike Hrvatske.

Tada ga se moglo osuditi i onemogućiti njegove kasnije zločine.

Na ogorčenje i iznenađenje većine građana, Arkan je pušten tijekom proljeća 1991. (najvjerojatnije između ožujka i svibnja 1991.). Sve u vrlo čudnim okolnostima, čak se i ne zna točno kada je pušten.

Zagrebački sudac koji je predsjedao sudskim vijećem Vladimir Vinja zatražio je međutim praktički odmah njegovo puštanje na slobodu pod okolnostima koje do danas nisu razjašnjene. Istog dana Arkana je privatni avion odvezao s Plesa natrag u Srbiju.

Članak navodi i da je Arkana osobno Upravitelj ispratio iz zatvora iako je imao slobodan dan. Toliko o važnosti UDBA-ških izvršitelja za tadašnjeg premijera Josipa Manolića, njegove Mustače i Perkoviće.

Fuj.

Već koji mjesec nakon puštanja, tijekom ljeta i jeseni 1991., njegova je Srpska dobrovoljačka garda aktivno sudjelovala u ratnim operacijama u Hrvatskoj.

Nitko iz “sustava” i HDZ-a nije odgovarao za ovaj propust koji je omogućio neke od najgorih zločina u Domovinskom ratu.

A, onda, hvala sudu u Minhenu što daje kontekts svemu tome.

Naime, nakon presude 2018. godine, OLG München, potvrđena od BGH suda (Perković / Mustač), cijeli slučaj dobiva novu dimenziju: po izjavama nekih svjedoka Arkan se promatra kao bivši operativac UDBA-e, egzekutor hrvatskih emigranata, a njegovo puštanje 1991. se tumači kao moguća samozaštita mreže ili sprječavanje da završi pred međunarodnim sudom.

U komentarima se sve češće pojavljuje formulacija: “Ako je znao previše – nije smio ostati u zatvoru.”

Tijekom suđenja je Hrvatska i dalje opstrurala taj proces. Sudac Manfred Dauster (predsjednik vijeća), citiran u medijskom izvještaju (Hina/tportal), četvrtog dana suđenja 2016. godine kaže: „Dosad smo dobili samo jednu potvrdu. Zabrinut sam zbog činjenice da se svjedoci iz Hrvatske prave mrtvi“.

Evo par izvadaka sa suđenja i presude.

U obrazloženju presude sud navodi (sažeti citat presude): „Ubojstvo Stjepana Đurekovića provedeno je kroz mrežu operativaca Službe državne sigurnosti, koristeći kriminalne osobe i suradnike iz podzemlja, kojima je omogućeno kretanje, logistika i zaštita.“

Ovo je temeljna rečenica: sud izričito potvrđuje korištenje kriminalnog miljea kao izvršnog alata SDS-a. (Služba državne sigurnosti, poznatija kao UDBA, op.ur.)

A službe su im dale i zaštitu.

U postupku je više puta spomenut Željko Ražnatović Arkan, posebno kroz iskaze bivših pripadnika i suradnika SDS-a (npr. Bože Lasić). Jedan od ključnih navoda (parafrazirani citat iz sudskog zapisnika kako su ga prenijeli njemački i regionalni mediji): „Ražnatović je bio osoba od povjerenja Službe, korišten za zadatke koji nisu smjeli imati formalnu poveznicu s državom.“

Sud nije morao dokazivati Arkanovu krivnju, ali je prihvatio da je bio dio operativne mreže.

U svjedočenjima se pojavljuje i tvrdnja da je Arkan imao logističku autonomiju, uključujući pristup objektu u Wolfratshausenu.

Navod iz iskaza (kako ga je sud sumarno opisao): „Izvršiteljima je osiguran pristup objektu, sredstva i vrijeme za izvršenje, bez ikakvih prepreka.“

Takve je oko sebe imao Tuđman, a danas i Plenković u kontinuitetu radi isto i s istima: bivše službe, konvertirani komunisti, YUTEL-ovci, SDSS … čine krug vjernih suradnika.

I nebih se ni bavio komentarima da Hrvatska ide u dobrom smjeru -ali ne ide, to su joj svojim odlaskom kazali preko 500.000 građana, a kazuju i sve statistike EU tužitelja, Transparency internationala itd.

Dobili smo rat protiv okupatora, ali debelo gubimo unutarnji rat za budućnost Hrvatske.

Hrvatska može puno bolje, a ne da tone u totalitarizam i vjerojatno ekonomsko i moralno dno EU.

Kad glasate, informirajte se dobro i ne gledajte svoj kratkoročni interes – to je kao da se grebete za besplatan sendvič dok padata iz aviona bez padobrana, samo kratkotrajna zadovoljština sa izvjesnim tužnim krajem.