Piše: Arsen Miletić
Da li se nalazimo pred pobjedom u borbi protiv raka? Slušajući medije, mogli bi pomisliti da smo tek mali korak udaljeni. Nove terapije izviru na dnevnoj bazi, ali tinjajuća nada gasi se istim tempom. Istraživački novac kao da odlazi u vjetar, a zid raka čvršći je od armiranog betona. Uz to, incidencija je već više godina u porastu. Zlo se množi, depresivna nemoć također.
Dakle, usprkos brojnim novim lijekovima (uključujući i tzv. “pametne” lijekove), saznanja nisu optimistična. Osim nekih tipova leukemije, raka dojke, kože i debelog crijeva, izlječenja kod ostalih vrsta raka su rijetka. Više kao izuzetak. Konvencionalne terapije predstavljaju veliko razočarenje. Postoje li sistemske greške u pristupu?
Kemoterapija predstavlja izuzetan toksični udar. Usprkos svim naporima da se stanje izmijeni, ovakva terapija ubija i stanice raka i zdrave stanice. Što je najgore, tako se uništava imunološki sustav, ključni faktor u obrani od bolesti. (Znamo da se u tijelu svakoga dana generiraju stanice raka, ali ih zdrav imunološki sustav drži pod kontrolom.) Netko je rekao da je skoro perverzno toliko potkopavati glavnu liniju obrane.
Mnogi timovi znanstvenika pokušavaju doći do odgovora na zastrašujuće saznanje (koje već dugo nije tajna): Zašto konvencionalni tretmani često uzrokuju novi rak? Zašto toliko često pridonose širenju bolesti?
Kako stanice raka rastu brže od zdravih, smatra se da će kemoterapija prvo ubiti baš njih. To se na početku zaista i događa. Ali, zbog iznimne toksičnosti, kemoterapiju nije moguće uzimati u kontinuitetu, već samo u ciklusima. Kakav-takav oporavak između ciklusa je neophodan. Nažalost, ovakvi prekidi omogućuju bolesti da se, recimo to tako, presloži i modificira svoju obranu. Kao što bakterije postanu otporne na antibiotike, tako i stanice raka postaju sve otpornije na citostatike. Sve veća rezistencija podrazumijeva upotrebu sve jačih lijekova, što opet znači još teže posljedice za preostala zdrava tkiva.
No, najgore tek slijedi… Progresivna kemoterapija često dovodi do stvaranja matičnih stanica raka, nekakve jezgre zla, koja je gotovo neuništiva. (Metastaze se ne mogu razviti bez matičnih stanica.) Ove stanice su beskrajno pametne i beskrajno opake. Služe se svojevrsnom mimikrijom, sve dok ne uspostave kolonije na drugim lokacijama.
Kako citostatici dovode do DNA-oštećenja, u tijelu se pokreće i specifična DDSP reakcija. Stanice s oštećenom DNA počinju izlučivati protein WN T16B, dolazi do interakcije s obližnjim tumorskim stanicama, što u krajnjoj instanci znači dodatnu progresiju bolesti u okolno zdravo tkivo. Čak i djelovanje lijekovima na angiogenezu (razrastanje krvnih žila, koje hrane rak) ne djeluje dobro. Stanice raka reagiraju migrirajući još brže i radikalnije. Izgleda kao da rak još više podivlja (postaje invazivniji) kada ga se pokuša istrijebiti radikalnim terapijama. Dobije nekakav bizarni vjetar u leđa, a to sigurno nije ono što bi ikada poželjeli. Naravno, kada iskru života tražimo tamo gdje je nikada nije ni bilo.
Za pitanja i savjete autora možete kontaktirati na: zdravljezatebe@gmail.com
Ostavite komentar